Svježe vijesti:

Putopisac Milo Jukić o Lukavcu

Bljesak

Daju mi bocu da probam, voda malo tukne na pokvarena jaja. Čekajte, ljudi, ovoliki grad, valjda ima vodovod? Ima, gospodine, tom vodom iz vodovoda nas truju! Pitajte bilo koga u Lukavcu, svi će vam to reći, piše Bljesak.

Što su ljudi mlađi, ljepši su. S gradovima je, barem s mog gledišta, obratno. Za Lukavac, s obzirom na to da je začet na industriji, i to poprilično prljavoj, vrijedi dvostruko.¸

Stvarno je središte ovog kraja bio Puračić. Neki vojvoda Purča spominje se, naime, u jednoj povelji bana Mateja Ninoslava iz 1249. i sve govori u prilog tome da je Puračić nazvan po njemu. Nije bez razloga u Puračiću još od austrougarskog doba, točnije od 1893., bilo sjedište općine, dokinute 1955., naprosto je ona povjesna crta bila na toj strani. Tako i vašar u Puračiću: nije da je poznat kao, recimo, šabački, ali je u Bosni malo poznatih kao puračićki. I prva škola u ovom kraju otvorena je u Puračiću, 1886., a u Lukavcu tek devet godina kasnije.

Tradicija je, međutim, jedno, a stvarnost drugo. Prvotno je, formiranjem općine i uspostavom škole, i austrougarska vlast bila uz nju, čak je u Puračiću 1886. podignut i prvi industrijski objekt, parna pilana s dvama turbo gaterima, ali je za jedan drugi, puno veći, tvornicu amonijačne sode, izgrađenu 1893., iz sasvim praktičnih razloga odabrana lokacija na sredokraći između željezničkih stanica u Puračiću i Bistarcu, ispod naselja u austrougarskim dokumentima zabilježenog kao Lukavac Turski. Pet godina prije tvornice sode nikla je i tvornica špirita i rafinerija Aloisa Grauaugea.  

Oko tvornice sode, dakle iz Lukavca Turskog (s druge strane bio je Lukavac Srpski) formiralo se današnje općinsko središte. Kako su veliki investitori uglavnom bili iz Austrije, tako je i konfesionalni sastav stanovništva bio nimalo nalik današnjem, pa je 1910. godine u Lukavcu popisano 880 stanovnika, među kojima je najviše bilo katolika (515) i evangelista (217), tek potom slijede pravoslavni (88), dok je muslimana bilo svega 27. Uza sve njih se našao i jedan jevrej.

Nije ovo područje bilo odviše privlačno ni civilizacijama prije naše. Donekle je zanimljiv tek jedan lokalitet, Gradina u Stuparima, gdje su arheolozi, oko ostataka manjeg srednjovjekovnog bedema, pronašli komade keramike iz brončanog doba, a vrlo zanimljiv je jedan nalaz, ostava pretpovijesnih predmeta iz sela Bokavići, koja je sadržavala srpove, keltove i bodeže te fibulu tipa Golinjevo. Rimljani, barem po onom što se dosad zna, na lukavačko područje nisu ni primirisali, a iz srednjovjekovlja je sačuvan manji broj nekropola sa stećcima, od kojih je najbrojnija ona na Mramorju kod Gornje Brijesnice.

Današnji Lukavac ima dva „pola“: jedan je industrijski, pun prljavštine, dima i prašine, drugi ni nalik prvom, svjež, čist i okupan plavetnilom jezera Modrac. Povezuju ih i presijecaju pruga, nužna za rad ovdašnjih insustrijskih divova, te žičara, bez koje također očito ne ide, a gotovo je stvar ukusa – nekom je to atrakcija, nekom katastrofa – kako ko doživljava sliku korpi što žicama mile posvuda pa i iznad jezera.

U lukavački kraj spuštam se iz banovićkog, a prvo bilježim munaru što se izvija iz šumovitog brda; ne znam kojem selu pripada, ne vidim je, samo dva šerefeta okačena o nebo. Potom zastajem pogledati prilično dopadljiv spomenik šehidima mjesne zajednic Poljice Donje i Poljice Gornje s parkom omeđenim mramornim pločama s imenima šehida i zamalo sam već na obalama Modraca.

S ove strane mirno, gotovo idilično, tek poneka kuća uz jezero, a s druge strane sasvim druga priča: čopori kuća, onda i čitava sela, velike plaže i more ugostiteljskih objekata. Uz Jablaničko jezero, i Modrac je ne jednom nazvan „Bosanskim morem“. Kod kluba „Plaža“, na glavnoj turističkoj točki, podignut je i plitki, svega nekoliko metara dug „tunel“, oblikom luka nalik mostarskom Starom mostu, a malo dalje prema gradu velebni hotel „Senad od Bosne“ koji bi se komotno uklopio i negdje na obali Jadrana. Onda još malo ceste, plava brana i – kraj jezera. Brana je ujedno i linija što ošto siječe i razdvaja ona dva „pola“ što ih spomenuh; od nje do Lukavca je čas posla.

U gradu ću prvo na Trg Bremena, glavni gradski trg. U Lukavcu sam posljednji put bio davno, prije možda 20 godina, i ne sjećam se nekih posebno zanimljivih detalja, pa – ispostavit će se – očekujem previše. Na Bremenplatzu nailazim na nekoliko radnika koji nešto čeprkaju; sve je razrovljeno, traje uređenje trga. Blago sam razočaran misleći: ko zna šta sve inače ima na trgu, a ja potrefio u nevakat! Pitam ljude, ima uz ivice trga nekoliko radnji, šta se sve moglo vidjeti kad nije bilo radova, neka bista, spomenik, fontana…? Ništa, kažu, isto ovako, nije bilo ničeg što spominjete. Prazan prostor. Spomenik vam je, eno, vidite tamo… Šetalište, korzo? Jest, ali samo uvečer, vidite da i sad prolaze auti, i dosad su. Zašto uopće Bremen? Da su partnerski gradovi, nisu. Ne znaju, kažu, ali ima – pokazuju mi – picerija „Bremen“, ima i neko udruženje mladih koje se zove po Bremenu. Hm…

Odoh onamo gdje mi pokazuju da ima veliki spomenik. Možda je Bremenplatz samo izvikan, možda je tamo, kod tog spomenika, ipak življe i nađe se štogod zanimljivo. Nisam se ni zapitao koji spomenik, vjerujući da je vezan za posljednji rat. I promašio, budući da je riječ o spomen-kosturnici i spomeniku poginulim borcima, ako već ne jednom od najvećih, onda svakako jednom od najviših u našoj zemlji, toliko visokom da u odsjaju sunca ne znaš pravo je li na vrhu bijelog stupa partizan s puškom, Marija Bursać, majka partizanka ili nešto četvrto. Osmislio ga je, kao i većinu spomenika tog doba u ovom dijelu naše zemlje, Tuzlanski kipar Dragiša Trifković. Neko do svega toga ipak drži, ima cvijeća na postamentu, a ako već nije u tip-top stanju, barem je sve oko spomenika pristojno čisto.

Središnje spomen-obilježje šehidima nalazi se na trgu blizu zgrade Općine, preko puta „Konzuma“, i neusporedivo je manje od partizanskog. Pomalo je avangardno za tu vrstu spomenika, nešto usađeno u nešto, ne znam ni kako bih opisao. Uglavnom, ja simboliku, koje sigurno ima, ne razoputih. Trg prazan, samo se jedan pas sunča uz postament. Blizu su i prostorije Radiotelevizije Lukavac, zidova, dokle se moglo dobaviti, oslikanih muralima jarkih boja kakve vidjeh i na nekoliko drugih zgrada. Na jednoj fasadi grafit: Vjeruj al ne pretjeruj. Uvijek je primjenjiv pa ne zamjeram autoru što nije stavio apostrof i zarez.

Svraćam i na ozidano udubljenje pored ceste. Unutra jedni toče vodu, drugi čekaju na red. Je li mineralna? Jest. Nije. Jest. Nije. Bogata je sumporom, znači mineralna. Daju mi bocu da probam. Malo tukne na pokvarena jaja. Čekajte, ljudi, ovoliki grad, valjda ima vodovod? Ima, gospodine, tom vodom iz vodovoda nas truju! Pitajte bilo koga u Lukavcu, svi će vam to reći. Dođu iz Tuzle, uzmu uzorak, čak i kažu da voda nije za piće. Ne jednom su u nekim ovdašnjim vodama našli i bakterije, escherichia coli. I? I ništa, uj'o vuk magarca. A ova? Ova je uvijek ispravna, zato vam je ovdje uvijek red, i uvečer, ne samo danju.

Petrakov izvor, tako se zove. Nigdje ne piše, ali ga svi tako zovu. Kaptirao ga je 1899. izvjesni Božo Petrak, u svom tadašnjem dvorištu. Petraka odavno nema, česma je javna, ali naziv ostaje. „Spasio nas je Petrak, njemu treba podići spomenik!“

Nema danas puno traga ni svim onim Austrijancima, industrijalcima i drugim, koji su, rekoh već, i stvorili Lukavac. Ostala je Milerova vila, u nekadašnjoj Činovničkoj ulici, službeno nacionalni spomenik BiH. Trebala je biti neka vrst zdravstvene ustanove, nikad nije utvrđeno kakva, vjerojatno jer se i onda znalo da kemija i nije baš zdrava i da će uvijek biti onih koji će zbog nje zaglaviti bolnice. U tadašnjem tisku spominjan je „Pasterov zavod“, u projektu stoji Krankenhaus, a inicijator izgradnje je, po svemu sudeći, bio dr. Adolf Hempt. Zgrada je podignuta 1912., ali nikad nije postala ono što je trebala, a Milerovom je prozvana po Fritzu Mülleru, direktoru tvornice sode, koji se tu nastanio. Tada je definitivno i pretvorena iz zdravstvenog u stambeni prostor.

Ima u toj ulici još nekoliko sad već prilično derutnih vila, zvali su ih „četvorostanke“, budući da je svaka imala po dva stana u prizemlju i na katu, a sodara je koju stotinu metara dalje. S porte me, a neki i kroz prozor, cijelo vrijeme gledaju dok snimam ulaz, ali niko niti šta govori, niti prilazi. Na travnjaku spomenik: Slava borcima Narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. Boja je davno otpala, slova su jedva vidljiva, sričem ih jedno po jedno, kao prvačić. Za dim ne trebaju naočale, jasno se vidi, plus što posred grada prolazi željeznička pruga. Od tvornice sode nije daleko ni tvornica cementa. Ovdje se ljudi rađaju i umiru u dimu i prašini.

Jedna od grandioznijih je zgrada doma kulture, tolika da bi se moglo zaključiti kako ovdje ne žive od industrije već od kulture i za kulturu. Unutra neću, radije se družim s drugom Titom i petoricom njegovih brončanih saboraca. Pročitah negdje da „Tito's vodka“ štiti od corone pa reko’ ako je od ovog, našeg Tita, da zaišćem jednu bočicu. Jedan detalj je čudan: glava druga Veljka Lukića Kurjaka veća je od glave druga Tita! Mislim, neviđeno! Kako to može biti? Ne znam, jedino nagađam da možda nisu uvijek sve biste bile na ovom mjestu. Luka Oštrolučanin, Đuro Pucar Stari, Anton Macan i Sejdo Karamehmedović šute, a Sejdin brat Sejfo čak ni to – odnijelo mu glavu s postamenta, a bez glave se ne može ni šutjeti. Uz Tita i drugove mu neko je nekad prislonio i jedan sljemenjak, donesen – nema veze uklapa li se, nek’ se nađe – tu s male nekropole Prline kod Šikulja.

U blizini je i islamski centar, još uvijek u izgradnji. Pomalo nevjerojatno zvuči podatak da Lukavac, i prije posljednjeg rata grad sa  znatnom muslimanskom većinom, sve do 1999. godine nije imao džamije, a sjedište ovdašnje islamske zajednice i dalje je u Puračiću. Vidi se to i na tabli uz gradnju: investitor je Medžlis Islamske zajednice Puračić. Pravoslavci su svoj hram, posvećen svetom Proroku Iliji, podigli u Puračiću, a katolici su crkvu, posvećenu svetom Anti Padovanskom, ovdje, u gradu, sagradili još 1930. godine, u ono davno i nepovratno doba u koje su još uvijek činili golemu većinu. Stoji na kraju ulice koju su nekad zvali Majsterhauz, budući da su se u njoj nalazile manje stambene zgrade za majstore pristigle s raznih strana Dvojne monarhije. Zanimljivo, kršćani su bili većina i u davnim osmanskim popisima, što je vidljivo u drugom sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka (1533.), a tako je tada, kao i u gotovo svim spomenutim selima, bilo i u Puračiću, gdje je zabilježeno 15 kršćanskih i šest muslimanskih kuća.

Projekt crkve uradio je Karlo Paržik, a zanimljivo da je puno prije, 1908., projekt napravio drugi onodobni velikan, Josip Vancaš, ali je izgradnju crkve spriječilo izbijanje Velikog rata. Historicistički slog, „baca“ na sarajevsku crkvu svetog Josipa i onu u Gospinom svetištu u Olovu, obje, dakako, također Paržikove. Prvo se čudim da je otključana, a prestajem kad unutra, na koru, naiđem na čovjeka koji nešto popravlja. Na mramornoj ploči pored ulaza popis župnika od utemeljenja župe, 1910., među njima i jedno poznato mi ime, Kreševljak Tadija Mihačević; ovdje je proveo 15 godina, uključujući i kompletan Drugi svjetski rat. Unutra nekoliko kipova, klasika, bilježim tek da je onaj svetog Ante, izgleda, dar neke udruge iz talijanske Cremone. Oltar starinski i lijep, vjerojatno još iz vremena izgradnje, iza njega stilizirane zrake sunca. Na pročelju jarko crvena rozeta; stakla joj napukla, vidim to kad joj se primaknem.

Često na kraju putopisa – tako to stvarno mislim, a često i uradim – kažem kako ću se opet vratiti. Znam, bit će onih što će mi zamjeriti, ali, iskreno, nakon što Lukavac vidim u retrovizoru, ne nalazim u sebi želje da opet jednom dođem. Jedino u Puračić na vašar …