Svježe vijesti:

MAHNITO STRUJANJE NEPRAVDE


Kad poče rat u Bosni i Hercegovini, obični ljudi stadoše na branik domovine i izrastoše u borce. Nisu se tad dijelili ni po kojoj osnovi, misleći da čine ono što svakog je dužnost – domoljublje. I kad se ginulo, ginuli su i oni sa dvadeset, i oni sa četrdeset i oni sa šestdeset godina. 

Danas, dvadeset četiri godine poslije rata ne može se poreći da čudni vjetrovi pušu nad Bosnom i Hercegovinom. I dok su nekad vijesti na dnevniku počinjale s događajima s Bliskog Istoka, sad možemo potvrditi da Bliski Istok je kod nas i da sad ovdje sve gori i čudni događaji se redaju iz minute u minutu. Kap na vatru dolio je i od 01.07.2019 godine kad stupa na snagu novi zakon o pravima demobilisanih boraca. 

Ono što bolno i poražavujuće je što je vlast zbrinula većinu ugroženih kategorija, a ovim zakonom i sve sem kategorije  sadašnje starosne granice od 45 – 57 godine ( a tada od 18 – 30), te tako ostaše oni jedini bez išta i ičega. Analizirajući ministra boračke populacije Salku Bukvarevića koji nam u ovom zakonu otvori oči i spoznaju ko su bili borci, kroz glavu sad protutnjaše mi svakojake misli i pitanja: 
Možda zaista  mlađih boraca od trideset godina i nije bilo ili možda su oni manje ratovali, pa tako i manje i vrijedni, čim njih zakon ne obuhvati?

Opet, kako god se okrenem i prodrmam glavom, izleti istina; Naravno – ne!

Svi znaju, pa čak i male ptice na grani da oni su baš izvukli i najveći teret u ratu, da su upravo oni i najviše ginuli i prosipali krv i znoj po ratištima Bosne i Hercegovine.

I tako ono što ne pođe za rukom nekim i ne podijeli se, uspjelo je ovoj vlasti. Osim države, podijelila je sad i borce.

I dok prije par dana čitam tekst o bijeloj kugi na općini Lukavac (a tako je u svakoj) prilikom upisa djece u školu dođoh i do zaključka: 
- E, pa Bukvareviću i bratijo, nek i ovo vam ide na dušu i čast, kao i za mlade koji odoše trbuhom za kruhom, ne vjerujući vam više. Neki su pak ostali i vjerovali, sad čekaju trideset godina na birou, izmučeni, samci, bolesni, a najveća krivica im bila što su bili rodoljubi.

I kad se donese ovakav zakon o pravima demobilisanih boraca s kojim tonemo u sve veće provalije u svim sferama života kako tim istim više povjerovati da će se ići u dobrom smjeru.

I ko je spreman žrtvovati svoj život zarad tuđih ideala, živjeti u ovakvom okruženju, trpiti nepravdu i poniženja (a zadnjih 24 godine je baš tako bilo). Ko to još bira okove umjesto slobode i razuma?

I normalno je što mladi odlaze, strah ih danas – sutra će završiti u nekom njihovom zakonu, to jest odvajanju jednih od drugih, strah ih neravnopravnosti.

Ono što je još bolno to je što narod o svemu ćuti dok ispraća svoje sinove i kćerke u tuđinu, ne sjeća se da su ti isti borci spasili i njihove živote. I mjesto da svi ljudi i borci krenu na njih, oni i dalje dijele i unose nemir, busajući se u prsa da su naši vladari.
I sam suočen s mnogim nedaćama ponovo premotavam već stari i dobro znani film. I opet mi prvo pred očima  iskače pitanje:

 - Zar baš je to toliko teško donijeti neki zakon o ravnopravnosti i jednakosti?

Sigurno je da nije, ali se namjerno neće. Zato malo kome može poći za rukom i dosjetiti se da napravi se ovakva nakarada,  zakon o borcima kojeg su i donijeli nakon dvadeset četiri godine. No, kad su u pitanju zakoni o nabavci ličnih auta ili povišicama plaća, tad se izglasaju u rekordnom vremenu i nema međusobnih podjela. Znači, borci se mogu dijeliti, oni – ne.

Ostaje mi samo još nedoumica je li ovo osveta što su se borili za svoj goli život, od strane dezertera, profitera koji su sada većinom na vlasti jasno im stavljajući na znanje da  svaka ptica ne može da teži i da voli slobodu.

Pisac Admir Džibrić