Svježe vijesti:

Srpski povratnici - Svjetlo na kraju tunela, težak život ispisan stihovima


Svjetlo na kraju tunela, težak život ispisan stihovima

Život Anđelke i Mirka Spasojević po povratku u Federaciju Bosne i Hercegovine

„Kada smo se vratili 28. Juna '99. , došli smo na porušeno, kuća minirana, njive obrasle , nije se moglo prići. Uzeli smo makaze i trnokop i krenuli malo po malo, sve od početka“ – priča Anđelka Spasojević, lukavačka pjesnikinja koja se 1999. godine  sa mužem Mirkom vratila u Tumare iz kojih ih je protjerao rat.

Prema statistikama UNHCR-a do 2005. godine u Federaciju Bosne i Hercegovine vratilo se 247.842 građanina srpske nacionalnosti, a od toga 3.105 u Općinu Lukavac. 

Anđelka i Mirko Spasojević, bili su primorani da napuste Tumare, mjesnu zajednicu udaljenu 18 kilometara od Lukavca, u kojoj su živjeli još tokom rata, sve do 1995. godine. Do povratka živjeli su pretežno u Kakmužu, te jednu godinu u Doboju.

„U Doboju sam radio, a isplaćivali su me sa 22 jajeta“ opisuje Mirko. Kako kažu, ipak je najljepše živjeti na svome, što i jeste razlog njihovog povratka u Tumare. 

Do ove ponosne porodice putuje se starim putem, punim rupa, kroz šumu, a prolazi se i pokraj nekadašnje ratne linije Malinjak. Kada dođete do bašče osjetit ćete dvadeset godina truda i uz malu pomoć izgrađen ponos i život porodice, iako pregažene životom, ipak nakon svega sretne. 

U početku su naćali u porušenoj zgradi i kod komšija u Panjiku, a kada se pojavila međunarodna organizacija CRIC iz Italije u Panjiku, Anđelka ih je molila da im pomognu napraviti kuću. „Hoću kuću ili ću se objesiti !“ riječi su kojima je Anđelka 2.augusta 1999. godine postavila nove temelje, a u oktobru iste godine i uselila u novu kuću. Iako su ostavili 164 kvadrata kuće 1995. godine u Tumarama, a sada dobili tek 60 kvadrata, kažu da su i više nego zadovoljni i sretni da ponovo žive na svome.

„U Lukavac se tada nije smjelo sići, nisi smio reći da si Srbin“ opisuje Anđelka odnose sa sugrađanima iz tog vremena. Međutim, kako kaže, bilo je ljudi koji su joj pomogli, kao primjer navodi Dr. Jaraković Mirsada, koji joj je u najstresnijim situacijama osim recepta jedan put dao i novac za lijekove, bio je svjestan da njegova pacijentica teško živi. „Rijetko se susreću takvi ljudi“ kaže Anđelka.

Nakon nove godine koju su proveli tek da prežive, uz uštipke za večeru, dolazi do formiranja mjesne zajednice Tumare. U toj 2000. godini mještani biraju Mirka za predsjednika, a Anđelku za sekretara mjesne zajednice. To je trajalo četiri godine, a onda su istjerani i lažno optuženi da su pokrali neke stvari iz doma kulture, od tada Anđelka ne vjeruje u političke stranke.

Od Općine Lukavac kao donaciju dobili su 20 ovaca, a od strane organizacije plastenik, što im je dosta pomoglo, pa se sada bave uzgojem povrća i stočarstvom. 

Do nedavno imali su određenih problema sa drugim narodima, kako kažu u godinama po povratku bavili su se prodajom šumskih gljiva, to je bio jedini način zarade mnogih Srba koji su se vratili u naselje, međutim tokom noći su dolazili ljudi iz Kladnja i Živinica koji su sve gljive ubirali sebi. "Govorili su nam da su to njihove šume, iako su to privatni posjedi nas i naših komšija" priča Anđelka.



Još i danas, nakon 20 godina od povratka, žive teškim životom, prije četiri godine kuća je počela ponovo da propada, federacija ne odgovara na molbe za obnovu. 

A kako sve to izdrže psihički ?

Anđelka kaže da je svoj spas pronašla još 1992.godine kada je napisala svoje prve stihove, "Od jednog običnog vica napravila sam pjesmu,kada sam je dala na čitanje učiteljici, mojoj imenjakinji , rekla je da nastavim da pišem, tih noći uz zapaljenu krpicu u findžanu sa masti znala sam napisati i do petnaest pjesama" prisjeća se umjetnica.

Za izdavanje prve knjige molila je u Doboju i Petrovu, nisu joj izašli u susret, a onda je igrom slučaja Mirko krenuo na sastanak SDP-a u Lukavac, a ona s njim u Dom kulture.Tu je srela Mihada Sakića, tadašnjeg direktora Doma kulture u Lukavcu koji joj je vrlo rado izašao u susret, ne gledajući na njenu nacionalnost.Za tu knjigu donaciju od 140KM skupili su članovi SDP-a.

Anđelka i Mirko imaju dvoje djece, četiri unuka i jedno praunuče. Kako kažu oni su otišli "trbuhom za kruhom", četrdesetogodišnji sin radi kao terenski radnik po evropskim zemljama, a godinu starija kćerka živi i radi na području Republike Srpske. " Knjige su isprva bile namjenjene samo njima, tek da imaju , a nakon pete poklonjene knjige sam počela sa prodajom".

Izdala je šest knjiga uz pomoć za prvu knjigu SDP-a, kasnije svoje majke i sestre, a posebno se zahvaljuje Mevlihi Delosantos, koja je kupila 30 knjiga uoči Božića i tako pomogla Anđelki da plati struju i preživi zimu.

Knjige su prvobitno bile namjenjene samo njima, tek da postoje, a nakon pete poklonjene knjige, počela je sa prodajom.

Sistemom „knjiga knjigu piše“ , Anđelka Spasojević nastavlja svoj rad. Ona je živi primjer da i težak život može da ima svoje svjetlo na kraju tunela.

Autor: Amar Memić