Svježe vijesti:

LUKAVAC - Nova priča našeg druga Ema Hrvatovic 👏


Moja je kuća,na kraju grada,tamo gdje vozovi prolaze,često u zoru,budan ih slušam,kako u plave daljine odlaze..I sanjam,voz za sreću,po mene dolazi,voz za sreću a život prolazi. Prolazi ali ja sam ostao zarobljenik kuće i mahale kroz koju su prolazili vozovi. Teretni i putnički. Od Tuzle za Kardeljevo(Ploče),svaki od njih je prošao kroz moje djetinjstvo dok sam živio pored pruge na Petraku. Svaki od njih sam čuo i onda kad nisam bio kući a i danas čujem kad imam potrebu. Osjetim to nekako. U to vrijeme,dok sam bio mali,nije bilo automobila kao danas ni 10% pa su autobuske i željezničke linije bile veoma atraktivne i moglo bi se reći,neophodne,za putovanje prema udaljenijim mjestima od našeg Lukavca.Hiljade ljudi su svaki dan putovale iz Lukavca i u Lukavac,većina vozovima.Barem tadašnje ‘regionalne’ linije i dalje po cijeloj Jugi. JŽ su imale zelene lokomotive i zelene vagone,po 7-8 vagona je kačila svaka. Za to naše djetinjstvo,čudo tehnologije i nešto što je toliko urbano da iz Sode moš za po’o sata bit’ u Doboju. Sjedeš,popiješ čokoladno mlijeko,ono u piramidalnom tetrapaku i eto te Doboj. Nemo’š vjerovat’. Staje voz po selima između Sode i Doboja,stane i kroz minut ide dalje. Mi,djeca,voljeli smo da gledamo kroz otvoren prozor dok se vozimo ali su nas uvijek zajebavale one željezne pepelnice,pričvršćene na zid ispod prozora jer su uvijek bile prljave od pepela i tako smo naginjući se vani od njih prljali hlače. Stariji su galamili na nas,što otvaramo,žalili se kondukterima na išijas,reumu i na promaju. Išli su nam na živce ali smo morali zatvoriti prozore jer je kondukter u vozu,po nekom nepisanom pravilu imao brkove a to je za nas djecu bilo strašno ozbiljno. Autoritativno. Em kondukter,em brko. Išli smo sa roditeljima u Doboj,pod Tvrđavu na ćevape. Furka. Ludilo. Meni moj tata kupio ploču Olivera Mandića(Pomagajte drugovi),u Doboju,u robnoj. U Lukavcu bilo pa nestalo. Našao je svom sinu jedincu u Doboju,hvala mu i na onom svijetu. Smeđe korice imala. K’o sad se sjećam. Priiiiičam vam,noćas o njoj,drugovi mooojiii,ljepša od nje,na sveeetu tom,ne postoji,oooo srećoo,zar si me napustila sad??!!Grmila je u Braće Karamehmedović,danima,prije 15.00 starci su bili na poslu. Volio sam Olivera. Stari je rek’o da je on “drogeraš”,ko mu jebe mater,dobro pjeva(al’ni blizu k’o Halid).Ispoštov’o sam kućni red i puštao ga dok otac ne dođe. Desavalo se da stari i zakasni sa posla pa ja to iskoristim da produžim sa Oliverom al’ je onda stara bila problem. Išli smo joj na živce i Oliver i stari i ja. Nisam kont’o da je stari negdje zast’o sa rajom pa ona nervozna. Valjda to tako treba ali ja to nisam razumio. Volio sam da je i ona sa njim,iskreno. 😊.
Pričam vam,dok srce mi slama tuga,teeeško je,u žiiivot moja da uđe druga,oooo srećo,zar si me napustila sad??!!..1989 godine smo se već osjećali kao “raja” ali smo bili dječaci željni života i avantura. Baš te godine smo se odvažili i krenuli se kačati na vozove,fol je bio ne platiti katru pa stajati na papuči,vani,držeći se za šipku i otići makar do Kakmuža a da te kondoš ne skine. Pretrčavati iz vagona u vagon preko vanjskih stepenica,sageti se kad naiđe kondoš i ponovo se vratiti se u vagon. Ljudi su nas gledali kao Lukavačke mangupe(tako smo mi mislili) a i kondukterima su oslabili brkovi u našim očima. Valjda je pubertet učinio svoje. Nikog se nismo plašili. Poštivali jesmo ali straha nije bilo. Pored bas iz Pionirske,bilo je još par vještih dječaka na vozovima. Dane Ministar iz Herljevića i Miro Katančić iz Macan Marije. Vazda su bili sa nama u furci. Djeca Lukavca. U par situacija smo se pomagali,podno Ozrena i u Doboju kad su lokalna djeca napadala njih ili nas. Tu nije bilo priče. Mi smo dobro znali da smo Lukavčani. Nikakve druge podjele. Dane Ministar,pred rat u Jugi smo ga zvali Jutelovac(stari mu radio za yu-tel). Voljeli su vozove kao i mi sa Petraka. Sanjali daljine,maštali dječačke snove,putovali negdje uz četvrt hljeba i 200 grama Mortadele iz Gavrilovića. U popodnevnim satima se vraćali u svoj Lukavac. Jedini naš i najljepši gradić. Gradić u koji su dolazili Luna parkovi,stolni fudbal(igrači),fliperi,video igrice,sudarna kola,a opet,koincidencija ili ne,iza zgrade željezničke stanice u Sodi. Žeton za igricu Grobar(bila je najbolja u to vrijeme) je kao danas 1/2 km,fliper Gorgar takođe,rijetko se moglo doći na red da igraš. Naročito ako je na Gorgaru rahmetli Isak,frajer je po jednu lopticu šibao po sat vremena. To malo vremena što smo imali do ulaska u kuće smo samo mogli da gledamo Isaka. Sva djeca Sode. Nikad izgubit’. Na našu sreću,osim sto je bio majstor za flipere volio je i da cuga. Utalimo se,saberemo mu flašu cuge i on ‘namjerno’ pusti loptice. Uvijek je birao votku Trojku za razliku od nas fliperaša. 😊. To je bio naš Play station 5. Znali smo izmišljati i neke pred-časove,fol od 06.15 da odigramo neku partiju dok nikog nema. Puštao nas čovjek jer je znao da smo djeca koja žive preko puta željezničke. Poslije škole smo mu za uzvrat išli u Gojkov podrum kupit’ cugu,skroz dole u Sarajevsku. Bili mu raja a i on nama. Ružio nas k’o svoju djecu,što na cijevima,iza samoposluge,skidamo gaće i zahebavamo putnike prije nego voz stane na stanicu. Zato što mu ubacujemo spljoštene limove u Grobara koji mogu proći umjesto original žetona,da ne stavljamo više limove niti sitne novčanice na šine od pruge da bi ih voz ispeglao i da bi ‘prošli’ u Gorgaru. Jednostavno,da ga ne zajebavamo više. Skont’o nas. 😊. Al nas nije otjerivao. A jesmo to radili,nije da nismo. Valjda zato jer smo bili djeca. A mislili da smo mangupi.
Pričam vam,ne žeelim bol od vas da krijem,zbog nje sam lud,zbog nje svu noć suze lijem,ooo srećo zar si me napustiiila sad??!! Zar si me napustila kao Luna parkovi Lukavac,kao Pionirsku njena djeca,kao Grobar željezničku,kao Isak Gorgara?Ako si i neka si. Ja sam i dalje sretan. Sretan jer sam živio u zgradi pored pruge. Sretan jer sam vidio na stotine banketa i pijanki povodom odlazaka u tadašnju JNA. Sretan sam jer sam teta Bejdi i babi Rezi išao kupovati novine i Koronu na zelenu trafiku kod Petraka,sretan jer znam da sam sabrao 5 svojih drugara iz ulice kad smo sahranili mog papagaja Mićka,bez da je i jedan od njih udario LIKE ili samo napisao R.I.P. Sretan u p.m. jer sam živio između 3 fabrike a imam 105 kg,zato jer nisam imao mobilni pa sam od svih u raji znao kućni napamet,zato jer su Enver i Rahman uhapsili samo Denisa Žigu dok ih je špijunirao u staklari po nalogu naših matera,zato sto nikom ne mogu objasnit da meni moj Lukavac i danas miriše. Sve vas volim. I zato sam sretan. 💙
Sve vas volim ali u dubini duše znam da vi mene baš svi i ne volite. Jedino me tješi kad pomislim da Štrumfovi nebi bili Štrumfovi da i Mrgud nije dio ekipe plavih. 😂💙.

Ema Hrvatović

LTK-INFO.COM