Svježe vijesti:

"Iz komandantovog pera" Hvala Ema Hrvatovic


I nestani Čarsijom,niz puste Lukavačke ulice,da te nikad ne nađu.Nestani u sjeni jablana,nek’ te vile nose,daleko,niz prašnjave trotoare i k’tomu još da prostiš,budi prkosna od sna. Budi k’o Bosna. Hiljade puta opjevana al’ nikad ne otpjevana.Budi kao moje djetinjstvo o kome i danas,u petoj deceniji života sanjam. Sanjam da idem na Doložaj na sankanje sa rajom iz ulice i da se spuštamo kroz gomilu djece od Brezika prema Kačari. Da imamo brže sanke i bolje skijamo od Kulaša,Husare Ljubiše i ostale djece sa Doložaja. Da pri dnu “plaze”izvodimo takve bravure na skijama,poput Križaja,Tombe i da sve djevojčice na plazi gledaju u nas. Da se metar od šume prema Kačari zavrnemo u lijevu stranu i ona blaga uzbrdica nas uspori. Al’ to ja samo mogu sanjat i barem mi snove ne može niko zabranit. Isto košto mi niko nije mogo zabranit da nekoliko puta poljubim grabić,eventualno da zagrlim hrastić jer nikad nisam znao smotat prije šume. I neka su se smijali a i ti sa njima. Nisam bio jedini koji je imao ambicije a nije im’o pojma o skijanju. Iščekićo sam drva po Doložaju više nego djetlić. Bio sam a i danas sam totalni antitalent za skijanje. Bez obzira što smo na zimskom raspustu već oko 10 kretali sa Petraka na Doložaj i ostajali gore do mraka. Uhvate se ledenice po mokroj dječijoj odjeći,ruke nam poplave od zime,znamo da će biti problema kad dođemo kući ali smo ostajali među zadnjim. Po cijeli dan nismo ništa jeli osim ako nam školski drugari sa Doložaja ne donesu nešto iz svojih kuća jer su oni bili na očima svojim roditeljima za razliku od nas iz Sode. Oni kažu iz čaršije. Ja sam imao Mirzu Glotića i Ljubišu Mićanovića pa su me njihove majke počesto ispoštovale,zvale me sa njima u kuću da jedem ali sam ja uvijek uzimao za ponijeti da bih podijelio sa rajom iz ulice. Tako su i ostala djeca radila jer svi smo imali nekog iz razreda na Doložaju. Ustvari ljudi su tad bili takvi da su se brinuli o svačijoj djeci bez obzira da li ti poznaju roditelje ili ne. Lukavac je bio kao jedna velika porodica.Tako smo mi vaspitavani. Vaspitavani da rastemo u industrijskom gradu i da nam uopšte ne smeta dim iz fabrika u kojim naši roditelji rade dok sa Doložaja silazimo u Sodu,kroz Trin’esti. Nismo ni primjećivali crni snijeg kroz koji vučemo sanke i guramo jedan drugog uz nadjebavanje do mahale. Za nas je to bio ambijent poput Jahorine. Jedva smo čekali da dođemo u stanove,odslušamo predavanje roditelja,ponekad fasujemo vaspitnu i život ide dalje. Štrumfovi,pišanje i spavanje. Ja,obzirom da sam bio jedinac,im’o sam u svojoj sobi tv i mogao sam da biram poslije Štrumfova prvi ili drugi program. Ponekad čak i do 10 naveče. Trećeg i četvrtog nije bilo a bio sam zadovoljniji nego današnja djeca sa po 300 kanala. Super. Ni brata ni sestre. Biram. Sad prvi,sad drugi kanal. Moglo mi se. Šaltaj dok stara ne otvori vrata moje sobe i ne kaže da se ugrijo stabilizator i da spavam. Gasi. Počesto mi se nije spavalo pa sam zvjerlao iz svoje sobe na ulicu kojom su u ta doba prolazili momci i cure. Šetaju,ljube se pod mojim prozorom a ja da spavam. Sve i nekako dok mi nije bilo 11-12 godina. Valjda su to godine kad u muškoj djeci prorade hormoni. Pubertet,jebemliga. Tako nešto. Mi iz ulice smo takođe imali te potrebe pa smo od roditelja krali neke časopise u kojima smo zajedno,po 5-6 nas,gledali slike golih žena. Oblizivali se k’o mačori i kontali kako ćemo naći još neku literaturu,u to vrijeme za nas,edukativnog sadržaja. Čitali naglas erotske priče iz novina al kad nema djevojčica iz ulice a i kad su dolazile,otjerivali ih ‘jer imamo nekog svog posla’.😊.I šta koji kurac hoće sa nama,zašto ne igraju gume?Škole?Zašto se ne igraju “žena”?.Govorile su nam da smo glupani a mi njima da su koze. Tako iz dana u dan dok se neko od raje nije dosjetio da idemo na cijevi iza samoposluge i tamo na miru razgledamo gologuze žene i čitamo erotske priče. Edukacija je to i nije bila za svakoga. Samo za nas,muškarčine. Zeću,Mašinca,Benu,Pepu,Mekca,Dalibora,mene. Baš krajem osamdesetih su počele da se otvaraju videoteke po Lukavcu u kojim se mogao iznajmiti videorekorder i kasete sa filmovima raznih žanrova. U to vrijeme je to bilo nešto posebno. Gledaš film koji ti hoćeš a ne koji ti puste na jednom od tadašnja dva kanala. Posto smo izlistali sve erotske časopise,talili smo se za pare,iznajmljivali rekordere i kasete sa porno filmovima pa kod koga su starci na poslu gledali zajedno. Od 07.30 do 14.30. Najveći problem je bio ko će otići u videoteku Kasper i tražiti pornić. Kao,posl’o me otac. 😊. Al’ to je išlo sa vrata jer smo znali vlasnicu a i ona nas i naše roditelje. Žena iz montažne,iz naše ulice. Tu smo većinom gurali Mašinca. On je bio najhrabriji po tom pitanju. Ispadne da je Muharem(Mašinac stari) jedan pornić odgledao po 5 puta a vazda radio u Cementari prvu smjenu. Imali smo potrebu. Tad kao dječaci smo samo o tom razmišljali. Kakvu varijantu napraviti da nam bude dobro i da se zajebavamo pa bila to mahala ili škola. Nismo svi bili ista generacijaali smo imali iste furke,sanjali iste snove,zaljubljivali se u iste djevojke ponekad a vazda ostali raja iz Garavog. Braća po mahali. Bez obzira što se nismo slagali baš u svemu,nismo nikad zaboravili djetinjstvo i šta smo jedan drugom. Momci koji će razumjeti o čemu pišem večeras i o čemu neću da pišem. Oni će razumjeti i oni čak i o tebi,mojoj prvoj ljubavi,sve znaju. Nešto što ti nikad’ nisam rek’o,jer ti u biti i ne znaš da sam kao dječak bio zaljubljen. Ti i ne promišljaš da sam imao posebne osjećaje prema tebi mada sam te godinama folirao da sam hladan. To nije moja vrlina,to je moja slabost. I bolje je da tako i ostane. Pukni čaršijom,nestani niz mokre ulice,samo žar cigarete u mrkloj noći neka zbori o tvom postojanju. Izgori kao sve iluzije koje sam čuvao i dan-danas čuvam zaključane u svom srcu.

Ema Hrvatović

LTK-INFO.COM