Weather (state,county)

Svježe vijesti:

Pola vijeka umjetničkog stvaranja Vojislava Voje Markovića iz Lukavca.


Sjećanja kroz život

Vojislav Marković rođen je u Tuzli 1949. godine. Kad je imao dvije godine sa porodicom se doseljava u industrijsko naselje „Koksara“. Bilo je to doba u kome se počinje iznova sa novim utiscima i sjećanjima koja će ostati duboko utisnuta između srca i mozga. Kao za neko drugo vrijeme, koliko je jasno toliko je i nejasno u svojim potražnjama i potrošačkim zahtjevima. 
Tu između džinovskih fabričkih tornjeva i koso postavljenih mostova koji povezuju pogone zastrašujućih konstrukcija iza čijih golemih prozora poput neobičnih posmatrača stoje raznorazne mašinerije sa kakvim 'neelementima', trebalo je povezati ono idilično, romantičarsko djetinjstvo sa nekim, na jedan novi način, uzbuđujućim. 
Sa preseljenjem u Lukavac u naselje „Soda“ u jednu od prvih novoizgrađenih stambenih zgrada tzv. „Osmica“ koju su sagradili za službenike zaposlene u Rudniku „Lukavac“, nastavlja se panorama utisaka obogaćena sa slikovnicama, tehničkim knjigama, stripovima i svim onim pomagalima koja omogućuju slobodniji i brži razvoj uz dodatak mašte kako bi se imala cjelovitija predstava po nekoj 'zajedničkoj' cjelovitosti. Godine djetinjstva brzo prolaze, tim više što i filmovi podstiču da romane čitaju 'novom brzinom'. Sklonost za crtanje koja je postojala još od ranog djetinjstva bila je pored ostalog jedna od zabava, ali nije mogla garantovati neku sigurniju egzistenciju. Po završetku srednje hemijsko-tehničke škole Vojislav se zaposlio u krugu rudnika Lukavac (analiza uglja tj. uzimanje asortimana za institut INZIO). 
Slikanjem se počeo baviti u ranom djetinjstvu. To je nastavio naročito u periodu dok je bio učenik srednje hemijsko-tehničke škole u Lukavcu. Slikanje mu je najveće uživanje u slobodnom vremenu gdje je nastojao spojiti zabavno sa korisnim. „Pogled iz bakine kuhinje na tornjeve Fabrike Sode, kao i oni pogledi na tornjeve u Koksaru, nekako su u čudnom odnosu sa rudnicima uglja i kamena (Vijenac). O tome razmišljam još od dječačkih dana i uvijek sam pod dojmom da su te konstrukcije sumornije dok pada hladna kiša mjeseca Studenog, a naročito kada vjetar raznosi prve pahulje. Sposobnost za slikanje nije se bitno umanjila poslije povrede šake 1976. godine, pa tako i poslije uspijevam da se organizujem da se bavim slikanjem više nego li do tog perioda.“ – Vojislav Marković.
Vojislav Marković naslikao je veliki broj slika. Možda 977, 'ajde da se malo igramo brojkama. Većina slika nastajala je iz nužde, iz egzistencijalnih razloga. On je dijelom sačuvao fotografije nekih od tih slika, ali većinu svojih djela gotovo da je poklanjao zainteresovanim prijateljima likovne umjetnosti. Doduše, oni su to plaćali, ali ta cijena ne predstavlja istinsku vrijednost Vojinih slika. Uspio je sačuvati od zaborava i neke od afiša-kataloga sa izložbi na kojima je sudjelovao. U organizaciji bivšeg Socijalističkog saveza radnog naroda BiH, opštinska konferencija Lukavac, i Kulturno-prosvjetna zajednica Lukavac, organizovana je krajem oktobra i početkom novembra 1980. godine izložba slika i skulptura likovnih amatera sa područja tadašnje opštine Lukavac. Djela su postavljena u holu Doma kulture „Đuro Pucar Stari“. Radilo se o djelima slikara Ernesta Piljića, kipara Jakuba Mahmutovića, slikara Mirsada Jukića, slikara Nihada Džibrića i naravno, slikara Vojislava Markovića. Na toj izložbi Vojo je probirljivoj lukavačkoj likovnoj publici predstavio njemu drage slike: „Rudar“ (ulje), „Odlagač“ (ulje), „Klasirnica Rudnika Lukavac“ (ulje), „Pejsaž iz mašte I“ (ulje), „Pejsaž iz mašte II“ (ulje), „Pejsaž iz mašte I“ (tempera), „Pejsaž iz mašte II“ (tempera). Vojislav Marković je 1982. bio učesnik velike kulturne manifestacije „Lukavački likovni susreti“. Te godine u organizaciji KUD „Veljko Lukić Kurjak“ organizovana je izložba koja je bila postavljena u holu Doma kulture Lukavac. Na ovoj izložbi predstavili su se lukavački likovni umjetnici: Damadžić Senaid, Hrvić Goran, Ibrahimović Ozren, Janačković Veselin, Jukić Mirsad, Mahmutović Jakub, Osmanović Ćamil, Osmanović Fikret, Osmanović Suad, Piljić Eduard, Piljić Ernest, Živolić Dušan i Marković Vojislav. U rudarskim novinama koje su se štampale tih godina u broju 30 od 30. juna 1980. godine, objavljen je tekst „Slikar među rudarima“. U ovom tekstu predstavljen je čovjek kojeg su u početku njegovog radnog angažmana u rudniku Lukavac, rudari gledali kao „čudnog“ čovjeka. Interesovalo ih je šta radi ovaj umjetnik, razgledali su njegova platna i pitali se zar im je baš on potreban u rudniku. Vremenom, mišljenja su se mijenjala i Vojo se postepeno uklapao u rudarsku sredinu, te izrastao u jednog od omiljenijih ljudi u Rudniku „Lukavac“. Iz tog perioda nastala je jedna prelijepa slika „Separacija Rudnika Lukavac“, veličine 1,50x1 m na kojoj je Vojo aktivno radio oko 150 sati. „Ovu sliku Vojo je poklonio Predsjedniku Poslovodnog odbora Radne organizacije Rudnika „Lukavac“. Vojo je uvijek slikao, stvarao u prostranoj sobi Rudnika Lukavac. Radio je to tiho, mirno, neosjetno, a prije svega zbog toga što je njegov rad tražio inspiraciju i koncentraciju. U to vrijeme imao je podršku od rudnika u smislu nabavke materijala, boja, kistova, i platna. Bio je to period kada je mogao stvarati normalnije i naravno, u mirnijim uslovima.“ – Rudarske novine br. 30 od 30.06.1980.g.
Jedna od Vojislavu Markoviću dražih izložbi jeste ona koja je održana u Tuzlanskom domu „Moša Pijade“ 18.12.1989. godine. Na ovoj izložbi svoja djela predstavili su Kristijan Komljen - slikar-amater, zaposlenik Rudnika lignita „Kreka“, Milovan Andrić - slikar zaposlen u Rudarskom školskom centru u Tuzli, Mufid Omazić - koji je radio kao dizajner u Rudniku „Dobrnja-Lukavac“, Sead Vrbić - slikar zaposlen u Rudniku „Đurđevik“, Slavko Jakubec - zaposlenik Rudnika „Kreka“ u Tuzli, Fahrudin Salamović - zaposlenik Rudnika „Kreka“, zatim Zdravko Mićanović - akademski slikar iz Tuzle, i naravno, Vojislav Marković - slikar iz Lukavca. Izložba je nosila naslov „Umjetnici rudarima za praznik“. Riječ je naravno o najvećem prazniku rudara „Danu rudara“. Neposredno pred rat u okviru obilježavanja Dana oslobođenja Lukavca u II svjetskom ratu - 30.09.1944., u Domu kulture u Lukavcu organizovna je izložba na kojoj su predstavljena djela likovnih umjetnika iz cijele Bosne i Hercegovine. Na ovoj izložbi predstavljena je i slika „Lukavački rudar“ autora Vojislava Markovića. Krajem mjeseca decembra 1991. godine u lukavačkom Domu kulture organizovana je izložba slika za djecu. Inicijativu za organizaciju ove izložbe dala je Milanka Govedarica. Na ovoj izložbi učešće su uzeli: Eduard Piljić, Branislav Lukić Luka, Mirsad Džombić, Mehmed Šišić ''Šiško'', Zoran Kovačević Zoka, Mladen Galić, Vojin drug iz zajedničke ulice, i naravno, Vojislav Marković. U periodu 1992-1995 Vojislav Marković radio je kao i većina umjetnika u vrlo teškim uslovima nametnutim ratnom situacijom. Djelovao je samozatajno. Nalazio se u jednoj vrsti egzila. Obradovan je pozivom za učešće na Ratnoj likovnoj koloniji koju je organizovao Dom kulture Lukavac. Ova kolonija održana je i naredne 1994. godine, kao i 1995. godine. Na ovoj koloniji učestvovali su gotovo svi lukavački likovni umjetnici: Jakub Mahmutović, Zijad Sakić, Mladen Galić, Ivica Tunjić, Branislav Lukić Luka, Biljana Marković, Mevlida Štilić, Nihad Džibrić, Mehmed Šišić ''Šiško'', Zuhdija Salkić, Ćamil Osmanović, Šefik Karić, te Zoran Kovačević Zoka, Đulejman Isić, Fuad Kasumović, Jadranka Marić iz Tuzle, zatim Rahman Šabanović iz Živinica, i Mehmed Đihić iz Diviča kod Zvornika. Ova kolonija bila je mjesto na kojem je započeta priča o organizaciji nove likovne kolonije na imanju porodice Marić na Husinu. Svakako da su za organizaciju ove kolonije najvažniji doprinos dali slikarka Jadranka Marić i njen muž, Vlado Marić. Tehnički realizator ove kolonije bio je književnik Jusuf Begić. Ova kolonija imala je jedinstveni cilj zbližavanja ljudi i gradova na polju likovne umjetnosti i kulture uopće. Tokom 1995. godine na inicijativu slikara Rahmana Šabanovića organizovana je likovna kolonija u Živinicama koja je okupila umjetnike, prije svega slikare, sa cijelog Tuzlanskog kantona. Godinu dana poslije zahvaljujući lukavačkoj inicijativi u Živinicama je osnovano Udruženje likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona. Svakako da velike priče nisu potrebne, ali mora se pomenuti činjenica da su istinski počeci stvaranja ULU TK krenuli iz Doma kulture Lukavac. Nakon formiranja udruženja koncentracija stvaralaštva i izložbi prebacila se iz Lukavca i Živinica u Tuzlu, a naročito je to postalo evidentno nakon 1998. godine kada je u Tuzli osnovan Bosanski kulturni centar Tuzlanskog kantona. Od toga vremena, lukavački slikari djeluju neorganizovano, razjedinjeno, što je svakako imalo za posljedicu da lukavačka likovna scena stagnira jedan duži period. Srećom, u posljednjih desetak godina javila se grupa mladih likovnih umjetnika, većinom akademski obrazovanih, okupljenih u udruženje nazvano “Art Centar Lukavac” koja je nastavila kontinuitet rada i djelovanja na lukavačkoj kulturnoj sceni. Vojislav Marković, iako je bio predmet interesa ove grupacije umjetnika, nije se mogao uključiti u njihov rad iz zdravstvenih razloga i porodičnih tragedija koje su ga zadesile u to doba. Svoj daljni angažman nastavio je kako je i u nekim ranijim vremenima radio, prije svega individualno i bez gotovo ikakvih oblika materijalne ili moralne podrške. Tada su nastale desetine i stotine slika koje se nalaze na zidovima raznih objekata, kako to naglašava Vojo Marković. Na inicijativu KUD „Gajret“ Puračić, te uz podršku prijatelja, prije svega Mihada Sakića, Denisa Dugonjića, Branislava Lukića Luke i Grupe Lucido, Vojislav Marković se pojavljuje u Lukavcu sa svojom novom samostalnom izložbom. Ova izložba nosi vrlo zanimljiv naziv „Iz tame svjetlo“. Zanimljivo je napomenuti da je Vojislav Marković u vremenu od 27.08.-29.08.2018. godine bio učesnik na jednoj zanimljivoj likovnoj koloniji invalidnih likovnih stvaralaca „Govorimo o sposobnostima“ koja je održana u Banja Luci. Na prijedlog Branislava Lukića Luke Vojo dobija poziv za učešće na koloniji od organizacije „World Vision“ i Amira  Mujanovića, tuzlaka koji je prepoznao likovni kvalitet i dugogodišnje slikarsko stvaralaštvo našeg Voje. Tokom trodnevnog trajanja ove likovne manifestacije Vojo je naslikao pet djela, te je razmijenio različita iskustva sa učesnicima kolonije koji dolaze iz Bosne i Hercegovine.
Puračić, 08.10.2018.
Sakić Mihad, prof.


I NAJMANJA SVJETLOST NARUŠAVA TAMU

Kao čovjek dobrovoljac, koji dolazi sa fronta direktno iz rova, prve borbene linije umjetničkog bojnog polja, mogu samo da stanem mirno i sa dubokim poštovanjem uz naklon pozdravim, prije svega ČOVJEKA a zatim umjetnika–slikara kao što je Vojo Marković. Slikara koji 50 godina u kontinitetu tiho, skromno, neumorno radi, stvara, slika i opstaje. Možda u nečijoj glavi ili pokondirenom populističkom mentalitetu 50 godina i nije nešto pa će u duhu vremena u kojem živimo reći: “Vojo, brate, nisi ti nama neko ti si nama niko!” Za takve je onda potrebno prevesti da je tih 50 godina ustvari pola vijeka. Eeeej, pola vijeka je već nešto “golemo”. Ja trenutno imam 48 godina ukupnog životnog vijeka a Vojo Marković 50 godina kontinuiranog stvaranja, predanog rada, slikanja i što je još bitnije još uvijek stvara i slika. Ne završava se njegova kreativna priča sa izložbom “Iz tame svjetlo”. To svjetlo sija i na daleko se vidi. Vojo Marković je zajedno sa Goranom Hrvićem, Ćamilom Osmanovićem i Zijadom Sakićem jedan od posljednjih živih pionira likovne kulture u našem gradu koje trebamo poštovati ako već ne postoji neki drugi način zahvale u ime naše lokalne zajednice. Ne treba zaboraviti ni Slavka Sameka, Ernesta Piljića, Jakuba Mahmutovića, Nihada Džibrića i Džafera Omerovića koji su također ostavili dubok trag i koji su isto tako dio plejade pionira likovne kulture na ovim prostorima. Ovo su samo neki razlozi zbog kojih neću i ne želim graditi prostor za subjektivno intelektualno masturbiranje po pitanju kritičkog osvrta. Pretpostavljam da će me razumjeti oni koji su istinski borci na borbenom polju umjetnosti koji žive pod rascijepljenim nebom razderanim političkim olujama kulturne stvarnosti društva u kojem živimo. Svi mi koji poznajemo Voju sa strukovne strane možemo reći da je svoj zanat i znanje u likovnoj umjetnosti gradio na temeljima talijanskih majstora slikarstva kroz različite slikarske pravce.
Vojo je kroz svoj likovni staž prošao razne faze. Najveći trag je ostavio kroz socijalni realizam kada je radio sa svojim komoratima rudarima. Iz tog perioda ostale su mnoge slike a među kojima su najpoznatije: “Separacija Rudnika Lukavac”, “Rudar”, “Odlagač” i “Klasirnica Rudnika Lukavac”. 
Poznati su i njegovi ciklusi pejsaža i slika koje su posvećene Lukavcu. Ta njegova djela zajedno sa djelima drugih umjetnika sa ovog kraja su veliko bogatstvo za ovaj grad. To je jedna priča o vremenu, jednom historijskom trenutku koji se neće ponoviti. Bilo bi dobro kada bi neko imao sluha ta djela postaviti na jedno mjesto i tretirati ih kao muzejske likovne eksponate od velike društvene važnosti. Proces novog svjetskog poretka se ne može zaustaviti, može se samo trenutno usporiti. Nazire se neko novo doba kad će se izbrisati granice među državama i ono što će nas izdvajati i krasiti, i koliko-toliko sačuvati naš identitet jeste, to kulturološko bogatstvo. Ako ne želimo sačuvati to bogatstvo kroz kulturu, tradiciju, običaje, kroz pjesmu sevdalinku i umjetnički izraz umjetnika - onda nismo ni zaslužili da postojimo.
Kada se strpljivi sugovornik upusti sa Vojom u razgovor shvati da je misao za Voju vodilja njegove životne filozofije. Ta misao se proteže od grčke pa zatim i rimske filozofije, preko budizma i drugih religijskih filozofija. Sve je to Vojo protkao kroz svoj univerzalni kosmički bosanski ćilim koji je istkan različitostima i poštovanjem istih.
Prije svega kao čovjek i kao Vojin sugrađanin skromno mogu reći - mlađi kolega po kistu, rado sam se odazvao i dao svoj doprinos u realizaciji ove izložbe. Voji želim dobro zdravlje i još puno godina kreativnog rada.
Sretno!

Lukavac, 18.10.2108.g.
Branislav Lukić Luka

Dodaj naslov


Postoje ti ljudi kojima je svijet veliki koliko je velika njihova duša. Prepoznat ćete ih po skromnosti, samozatajnosti i tišini koja je glasnija od nečije muzike. To su ljudi sa istančanim ukusom za svim što je oivčeno ljepotom, dubinom i neraskidivom vezom sa vertikalom.
To su ljudi koji zajednici i društvu daju na poklon cijelog sebe a ovi se potonji, pak, samo nasmiju i neuzvrate ni učtivošću a kamoli priznanjem za cjelovitost.
Jedan od njih je taj usamljenik, umjetnik i pasionirani zaljubljenik u svoj grad, Vojislav Vojo Marković.
Teško je napisati nešto o čovjeku čiji umjetnički opus traje 5 decenije.. Rekoh 5 decenija?
50 godina Vojo ljubav prema ovom sivilu iskazuje kroz kistove.
Kada prođete kraj naše vile, katoličke crkve, Zelengore, Bagremika većina vas vidi obična zdanja .
Ali Vojo..on vidi slomljena srca, prve poljupce, razdragane ljude i žilu kucavicu u nutrini.
Svi smo mi Lukavčani a malo ko je Sođanin. E biti Sođanin, to vam, znate ne može biti svako.
To su vam ljudi sa pedigreom, bogatim autohtonim cv-em koji uvijek daju više sredini u kojoj obitavaju nego što ova može uzvratiti.
Iako su njegove slike završile na mnogim našim zidovima za neku „crkavicu“ taj umjetnik još uvijek vidi „Iz svjetle tamo“ i slika za sve nas koji pljujemo po toj Sodi i svemu što je nekada predstavljala i što sada predstavlja. 
Obilježiti zlatni pir svoga rada u tišini, uz entuzijazam nekolicine ljudi mogu istinski veliki ljudi, operisani od sujeta i potreba, oni koji su u životu navikli davati i baciti niz vodu.
JU Javna biblioteka Lukavac se osjeća privilegiranom što će u historiju nekih spisa biti upisana kao mjesto u kojem je Vojislav Vojo Marković obilježio 5 decenija rada.
Zahvaljujemo prof.Mihadu Sakiću i Branislavu Lukiću Luku na nesebičnom zalaganju oko obilježavanja jubileja našeg Sođanskog slikara.
Dok oni koji trebaju shvatiti kako se propagira i podržava umjetnost shvate, mi ćemo se častiti daškom kulture i gledati naš grad kroz ljubav jednog kista.

Minela Ćosić, direktor JU Javna ustanova Biblioteka Lukavac
Lukavac, oktobar 2018.