Weather (state,county)

Svježe vijesti:

EMINI MEMOARI - EMA SIOUX


Emini memoari


U koji sam ja razred išao pa ispado ovakav?Često sam sebe pitam. Da ironija bude veća,mijenjao sam više razreda ali godine nisam ponavljao. Od Vjekoslava Tunjića,preko Puračića pa opet nazad u Lukavac. Na moju sreću se zaratilo pa me vratili u Sodu. Nije šljakala 9-ka,pa da ne idem očevim biciklom a puca se pod Ozrenom. Granate su mi nekako lakše pale u tom momentu jer sam se vratio među svoju raju mada je 70% učenika iz mog razreda,na čelu sa razrednim starijesinom,Tripunom,napustilo Lukavac iz raznih razloga. Odmah da se razumijemo,nije ovo nikakva nacionalisticka furka niti zbrajanje krvnih zrnaca. O razlozima takođe ne bih da pišem i šta ja o svemu tome mislim ali je fakat da je 70% djece iz VI2 pobjeglo od nečega sto se desilo u našem gradu,regiji,republici i na koncu svega,državi SFRJ. Nešto sto mi kao djeca ni najmanje nismo željeli niti očekivali. Znam da će me ove nove generacije posmatrati kao Jugonostalgičara ali se nadam da nikad ni jedno dijete neće ići u sedmi razred u podrum Ratka Perića C7 jer u to vrijeme,škola u gradu,po procjeni topografa,nije bila bezbijedna. Ja sam se tacnije vratio u Ubderground Soda. Umjesto u svoju matičnu školu,Vjekoslav Tunjić ,pogleda na Karingtonku,dobio sam podrum u C7 i Šimšu za jarana u klupi. Šimša. 😊. Moja sestra. Drugarica je malo. Nije to adekvatan osjećaj. Sestra. Nikako drugačije. Mislim da se i ona meni obradovala,mom povratku sa VAŠERA u Puračiću ali da smo svi bili sjebani jer nam je učionica u biti podrum,u kojem ima vode a nas dvoje smo nekim koincidencijama zaslužili zadnju klupu. 😊. Sudbina je tako htjela da se i sva voda slivala pod našu klupu,Bozije davanje ili su majstori zajebali pa smo nas dvoje držali noge u zraku ili na šipci koja pričvršćuje nogare.1000 puta sam jebo i majstore i rat. A u školu se mora jer Dzehva i Edina dežuraju pred Batman-om .Slicno su deverala i djeca iz našeg razreda koja su otišla iz Sode her gdje god da su otišli bili su došljaci,izbjeglice,papci,a nikako svoji. U tim momentima,iskreno,Šimši i meni,svi su bili krivi. I šupci. Uzgred rečeno. Postali smo raja kao nikad do tad. Nesreća zbliži ljude. U C8-9 su išli Mirel,Đoka,Sanja i naravno Branka. Ne znam tačno a nije ni bitno,mislim da je neko od raje tad predložio da nam Batman bude zbornica. Mi smo to zdušno prihvatili. Djeca iz škole Ratka Perića koja nikad nije verifikovana. Al mi smo je odslužili. Od stotine detalja koje bih da opišem,večeras ,kao kamiondzija u Barseloni,zanimaju me dvije stvari?!😊. Zašto je Šemsa uvijek morala kroz našu učionicu po krompir i to kad Guto(rahmetli) priča o Gotima i zašto se Šimšin sin zove Emir?..??Pozdrav za sve moje školske drugare i živite vječno. Živite vječno al’ u mom srcu,dok sam ja živ. Poslije neka bude onako kako biti mora,onako kako je to predodređeno da bude,onako kako to niko od nas,običnih smrtnika ne zna bez obzira na koeficijent inteligencije koji svako od nas posjeduje. Postoje ljudi,u određenim trenutcima,koji kažu da se ponovo rode,ništa nebi promijenili. Ja nisam taj. Ja bih promijenio većinu (kad bi se mene pitalo) a vas nikad nebi. Svim majkama bih izbrisao bore,učinio da očevi ih vole,staru ljubav da im vrate i da mirno živim svoje sate,da sam ja neko. Da sam ja neko i danas,baš u ovu nedelja,u 11 sati bi nam Šicko cijepao karte na ulazu u kino da odgledamo Snjeguljicu,Družbu Pere Kvržice. Da sam ja neko,i danas bih do bazena otišao starom kaldrmom,onim istim kamenim kockama koje su bile do ulaza u Sodu pa oko kafane Sport,kroz ulicu Medžika Dzonsona vodile do Lovca gdje bi nas,vazda sačekao pokojni čika Markan. U sjeni topola i sa hladnim Jupi sokovima i ponekom Koktom. Da sam ja neko i danas mi mladi Lukavcani,da bi se dokazali djevojčicama,preskakali u bazen sa Partizana,i za te pare što su uštekali,kupovali sladolede simpatijama,kao,mangupi,čaršijaneri. I jesu bili. Vazda svoji,Lukavčani,ma šta ko rekao. Da sam ja neko,ni jednog šestougla nebi bilo u prelijepim parkovima i alejama kojim se Lukavac ponosio sve do nesreće i 90-ih.Parkovima,alejama i Lukavčankama. Multikulturnom raznolikošću,koju je malo koji grad imao u bivšoj Jugi,uključujući i BG,SA,ZG..Od Poljaka,Čeha,Nijemaca,Mađara pa do Turaka. Etničkih. Čaršija bio u koju se dolazilo u život. Da se snimi šta je moderno,kako se obući ako si u mogućnosti. Tako kažu pa ako lažu stari Tuzlaci i stare Gračanlije,lažem i ja vama. Mada čisto sumnjam da lažu jer je poznato koliki je rivalitet između pomenuti čaršija i naše Sode. Trebalo je mnogo pa da to neki od njih izusti pred autorom ovog teksta kojem je to svakako imponiralo pa je nadovezao priču o pokojnoj komšinici koja je svirala klavir a raja iz mahale je oslovljavala sa Stanislava. Ako ona nije bila gospođa,šta su ove danas što žive oko Petraka,sami prosudite. Da sam ja neko,bio bih ponosan na sve ono što je prošlo a veoma zabrinut za ono što nam dolazi. Nisam depresivan,naprotiv,veoma optimističan ali se vodim onom starom frazom da je optimista izmislio avion a pesimista padobran. Za svaki slučaj. Nek’ se nađe. Zlu ne trebalo ali je neophodna oprema u avionima tokom leta. U slučaju nužde ,natakneš ga i skačeš,po mogućnosti da te vjetar nosi ka zapadu. I to je opet stvar sudbine,neko odleti i istočno. Mi,Lukavčani,počesto uletimo u neku oluju koja nas odnese čak do Afganistana,UAE,Iraka ali se i tamo snađemo. Mi smo Legija,k’o žohari,niko nam ništa ne može a najmanje se žalimo. Lukavčani pa hajde. Al’ Lukavčanke,eeee to su naše sestre,ponos naš. A vazda uspješne i hvala Bogu i vjetrovima koje šalje,samo svoje. Temperament,protkan hemijom iz naših dimnjaka,napravi takvu ženu,majku,sestru,da se svi ponosimo njima. Ima i do Petraka,njima i nama ne smrdi. On ti je samo voda koja miriše na kuhana jaja a zdrava voda,majkemi 😊. Voda koja vazda teče i ispraća nas,svoje sinove i kćeri prema Istoku i Zapadu a u istom momentu je osjetimo kad se vraćamo svojoj kući,u svoj Lukavac,dvije sekunde nakon što točkovi auta udare od prugu koja he takođe nekad bila sastavljena sa STAROM KALDRMOM. Voli vas vaš Indijanac. 💙

Ema Sioux

LTK-INFO.COM