Weather (state,county)

Svježe vijesti:

LJUBIČICA - Hasan Hadžić / Lukavac 27.6.2018.


Sinoć, 27.juna, djevojčica Elma Vehapi, rođena u povratničkoj porodici u Skočiću na Drini, oduševila je lukavačku publiku recitujući dirljivu pjesmu „Opet lipe cvatu“, tematski posvećenu morama prinudnog napuštanja svojih domova, teškim godinama u ratnom izbjeglištvu, i ne baš lakšim iskušenjima poratnog povratka na svoja ognjišta.
Elma je recital izvela u Centru za kulturu Lukavac, a u okviru programa otvaranja izložbe dokumentarnih fotografija „Nijedna kuća k'o svoja“ autora Zijada Nuhanovića. Radi se o neprocjenjivo vrijednim foto-svjedočanstvima o procesu povratka u sjevero-istočnu Bosnu koji je predvodio legendarni Fadil Banjanović Bracika. Za pojačanje ove izložbene postavke sa foto-dokumentima o povratku u opštinu Lukavac, te za cjelokupno uzidizanje ove manifestacije na nivo događaja za nezaborav pobrinuo se Mehmed Šišić Šiško, Lukavčanin, a porijeklom Podrinjac. Dakako, veliku podršku svemu tome su dali Centar za kulturu i općina Lukavac.
Zanimljivo je da je samo dan ranije (26.juna) napunjena 26. godišnjica otkako su 1992. godine mještani Skočića, zajedno sa hiljadama komšija iz Kozluka i okolnih bošnjačkih mjesta – a predvođeni istim ovim Fadilom Banjanovićem Bracikom – napustili svoje kuće i odlaskom u izbjeglištvo spašeni od zločina koji su zadesili mnoga druga mjesta u Podrinju.
Dok se ne obezbijedi bolji tonski snimak Elminog briljantnog nastupa pred lukavačkom publikom, koja se uprkos prejakoj kiši u velikom broju okupila da oda priznanje Nuhanovićevom foto-svjedočenju o povratku i popratnom programu, mislim da je vrijedno objaviti tekst pjesme koju je Elma sinoć govorila. Jer, ona govori o tegobama kroz koje su prošle stotine i stotine hiljada onih koji su uspjeli izbjeći onu najveću nesreću:

OPET LIPE CVATU
Otac se vratio kući strašno zabrinut
i drhtavim glasom rekao:
Čim padne mrak, moramo bježati iz sela,
usput će nam reći gdje ćemo prenoćiti!
A kuda ćemo sutra i dalje - sami Bog zna!
I ovo morate dobro zapamtiti:
Ide se kroz šume i nosi samo najnužnije!

To nam je rekao i zamakao za kuću,
da sakrije suze koje su počele navirati.
A mama, mali brat, djed i ja smo zavrištali
iz sveg glasa.

Naša vriska je uznemirila i životinje,
pa su se i one tužno oglasile:
kokoške, ovce, krava ...
Mene je najviše dotuklo cviljenje male telke,
koju sam nazvala Ljubičica,
jer se rodila uz miris tih ljepotica.

Prva se iz šoka trgla mama i razletila na sve strane.
Odnekud je izvukla pet velikih kesa
u kojima nam je tetka iz Njemačke donosila darove.
Četiri je naumila za odjeću i obuću,
a na petoj je napisala – dokumenti, slike i ostalo.

Brat je odabir'o – koje će kamione, bagere,
pištolje, mačeve i ostale igračke ponijeti.
Djed ga je pomilov'o po kosi i brižno zamolio
da odbaci pištolje i mačeve:
Nemoj sokole, nije vrijeme za takve igre!
Ja sam priskočila u pomoć mami.
U kesu sa natpisom „ostalo“
počela sam trpati školske knjige,
a ona me blago upozori:
Samo od četvrtog razreda odaberi,
starije knjige neće moći stati!

Kad su kese napunjene, mama je uzela dvije u ruke,
a treću okačila na leđa, i išla preko sobe tamo-ovamo.
Probala je kako će to tegliti na dugom putu,
s licem oblivenim znojem i suzama.
Tu najtužniju probu na svijetu - nisam mogla podnijeti.
Izletjela sam u voćnjak i ponovo zavrištala!

Otac je u šupi rasklap'o motorku, sjekire i kose.
Njih će nositi u ruksaku na leđima,
a u rukama preostale dvije tetkine kese.

Onda sam se sjetila lipovog cvata
koji se sušio na tavanu šupe.
Kad našeg djeda u grudima zaguši,
samo je lipov čaj mog'o pomoći.

Znala sam da je cvata malo, pa zgrabila ljestve
i pohitala u šumu po još koju lipovu granu.
Napregla sam se i donijela kući svoje najveće breme.
Bližio se mrak i odlazak, pa sam navalila
da natrgam još cvata sa grana.

Vidjevši šta radim, otac me pogled'o
strašivim pogledom.
I prvi put u životu podviknuo na mene:
Bacaj to i pomozi majci oko hrane!
Taj pogled i povik su mi se duboko usjekli
u oči, uši i srce.
I dugo, dugo ostali najveća mora.

Teške ratne godine su sporo prolazile
u tužnoj tjeskobi izbjegličkog centra.
Bila je to trošna baraka sa pregradama
za više porodica.

Djeda je ono njegovo sve više gušilo,
pa sam tragala za lijekom spasa.
Otišla sam s djecom na podalji brijeg
odakle se bjelas'o lipov list i cvat.
Ali nas je jedan grubijan odmah otjer'o:
Gubite se, bagro izbjeglička!
Što vas ne pobiše tamo odakle ste došli!

Uskoro je djeda i ugušilo,
da bi onda počelo da guši oca.
Sve je više kašljao i hroptao kad bi se
iz rovova i zemunica vraćao u baraku.

I poratne godine su bile teške.
Ostale porodice iz barake su se snalazile
i dolazile do placeva i kuća.
Mi se nismo mogli snaći,
jer je otac bivao sve bolesniji.

Kad je počeo povratak,
među prvima smo se vratili u naše selo.
Došli smo u rano proljeće,
smjestili se u šator, pored ostataka kuće,
i upisali za donatorsku pomoć.

Ja sam stalno obilazila naše lipe
čekajući da prispije lijek za oca.
I kad sam se jednom pojavila pred šatorom,
s tetkinom kesom prepunom cvata,
oca je jak miris izmamio vani.
Stisnuo je uza se i mene i kesu,
i gledao me najnježnijim pogledom
na svijetu.
Duuugo - dugo!

Autor: Hasan Hadžić

P.S.

Raznovrsna kulturna događanja u Lukavcu postaju svakodnevica. Kulturno uzdizanje i podizanje svijesti građana čini naš identitet prepoznatljivim na daleko i na široko, što Lukavac svrstava u red gradova koji "imaju dušu". Sinoć sam svjedočio nesvakidašnjoj izložbi koja na neki poseban način svjedoči o vremenu koje je iza nas. Možda zbog prijateljskog odnosa sa glavnim akterima ove priče, ali prije zbog osjećaja duše i tijela, te trnaca koji su me prožimali tokom izvedbe programa i suosjećanja sa prognanicima i povratnicima, osjetio sam u zraku da je NADA koja je probuđena u našem Lukavcu, tu. Tu negdje na dohvat ruke. Čeka da je zgrabimo.

Riječi ove preslatke djevojčice dok je isčitavala tekst na papiru, bacile su me u trans iz koga sam jedva suzdržavao izliv emocije. Drhtao sam. Mješali su se osjećaji kobne prošlosti, sa osjećajima sadašnjosti. Tuga zbog sudbina ljudi prošlosti, a neka posebna draž i radost, zbog toga što Lukavac, ti, ja, mi imamo priliku biti domaćini događaja kakvi se rijetko dešavaju u našoj domovimi. Spoznaja da općina Lukavac, u svim sverama života, nezaustavljivo ide naprijed je nešto što se ne može kupiti.
Uspjeli smo, pomislio sam na trenutak. Uspjeli smo Ti, Ja, Svi MI. Točak budućnosti smo pokrenuli ka naprijed, i pokrenuli NADU da Lukavac može postati mjestom u kome želim da odrastaju naša djeca i unuci.

Želim se zahvaliti domaćinu "Centru za kulturu Lukavac" i novom direktoru Erminu Prijiću, koji je prepoznao vrijednost i važnost ovakvog jednog projekta, ali i dati podršku za buduće kulturne projekte u našem gradu. Siguran sam kako će uz ovu ekipu ova ustanova postati onim što je značenje njenog imena - Centrom za kulturu u Lukavcu.

Takođe Se želim zahvaliti općini Lukavac i ljudima koji su prepoznali i podržali ovu ideju. To su naravno dr. Edin Delić, ali i čovjek bez čije podrške ne bi uspjeli, gospodin Aziz Čačković.

Ono što je dalo posebnu notu ovom događaju su dva lukavačka muzička umjetnika, koji su taktovima svojih gitara upotpunila prazninu u zraku i dala da osjećaj doživim ovako, kako sam ga pokušao prenijeti na ovaj "digitalni papir"

Hasane i Šiško. Hvala za ovo veče.
Admir Memić






























LTK-INFO.COM