Weather (state,county)

Svježe vijesti:

LUKAVAČKI OPOZIV – BOSANSKA VAGA ILI: EDO NAADA (2.DIO) - FELJTON HASAN HADŽIĆ


I prije našeg prvog maksuz sastanka, koji se desio negdje sredinom 1994. godine, ja sam sporadično susretao i ovlašno poznavao Edu Delića, sadašnjeg lukavačkog načelnika, protiv koga je nedavno SDA-ova većina u Opštinskom vijeću pokrenula kampanju/inicijativu za opoziv. Znao sam da se tih ratnih godina bavio nečim što je vezano za unapređenje tehničko-komunikacione infrastrukture, uključujući i čujnost javnih radio-stanica.

PUCAJTE, JA I SAD DRŽIM PROGRAM ...

Vratiću se Edi, ali prethodno moram malo šire objasniti da je naš  Radio-Slobodni Zvornik, kasniji Radio-Glas Drine, upravo po toj čunosti, pa onda i po jedinstveno slobodnim programskim sadržajima za te ratne uslove, bio izuzetno značajan medijski faktor. Prvo, imali smo nove i pristojno jake ukv-predajnike, kao niko drugi na tuzlanskoj regiji. Drugo -  bili smo smještani i premještani po majevičkim visovima iznad Sapne, odakle je signal zgodno dopirao na sve strane – i do Tuzle i do Bijeljine i do Srebrenice i do Šapca ...
Zbog toga je protivnička strana uporno tragala za našim lokacijama i pokušavala nas granatama ušutkati kao opasnost po sopstvenu ratnu propagandu i brižljivo građeno jednoumlje među svojim narodom. Ali, uzalud vam trud pucači! Na primjer, dok smo bili u selu Goduš, (nadomak čuvenog majevičkog releja, koji je NATO srušio u avgustu 1995.) granata je znala razvaliti jednu prostoriju, a da mi emitovanje programa iz susjedne prostorije ne prekinemo.

GLAVNI „KRIVAC“ - KAPETAN HAJRO

Treće – pomenuh već da smo imali tematski nevjerovatno slobodan program, jer na nama nisu mogli „trenirati stroguću“ svi oni silni priučeni vojni bezbjednjaci, bilo po funkciji ili po bolesnoj samoumišljenosti Za tu slobodu početno je „kriv“ naš utemeljitelj – narodni heroj Kapetan Hajro Mešić, onaj nenadmašni oslobodilac koji je zajedno sa Šemsom Muminovićem,  30 oktobra 1992. oslobodio prvi i poslednji koridor prema Srebrenici – najvažini bosanski koridor ikad, koji više vojne, odnosno političke instance nisu htjele prihvatiti.
I baš taj dan, kad je oslobodio koridor prem tadašnjoj široj enklavi - koja je uz Srebrenicu obuhvatala i područja Konjević Polja u bratunačkoj opštini, zatim Cerske u vlaseničkoj i Kamenice u zvorničkoj oopštini - Hajro je poginuo i prestao da „kvari“ trgovačko-teritorijalne računice i planove bošnjačkog vrha o uspostavi ovih današnjih emiratčića (ma ko je ta Bosna, da prostiš?!), prema kojima su Srebrenica i cijelo Podrinje u startu bili dati ko kapara ili još gore – podžabljeni, po principu „kuća (glavni minder sarajevski) časti“.
Elem, Hajro nam je usred gore Majevice dao friško zarobljeni agregat i naredio nadležnim službama da nam goriva ne smije zafaliti (znatan dio rata smo radili bez normalne struje) i izrekao sljedeće „pravilo službe“: „Molim vas, samo nemojte preuveličavati neprijateljske gubitke, jer kako izvještači lažu i na jednoj i na drugoj strani, svi smo već izginuli i rata više nema! Sve ostalo ćete vi bolje znati uraditi sami, bez našeg uplitanja!“ Tako je govorio legendarni Kapetan, a taj slobodarski duh i dar niko nam do kraja rata, a ni poslije, nije uspio oteti.

CJEDULJE SUZAMA NAKVAŠENE

Gostovali su kod nas tih ratnih godina  Sejo Omeragić, Senad Avdić,  Slovenac Ervin Hladnik – novinarska vedeta „Dela“, Amerikanac Roy Gutman – dobitnik Pulitzerove nagrade (koji je prvi otkrio konc-logore u BiH 1992., s kime sam intervju snimio u Tuzli ) i drugi poznati bosanski i strani novinari, te mnogi drugi sagovornici zvučnih imena. Bili smo stravično važni za taj slobodni dio Podrinja, i za srebreničku enklavu gdje su nas slušali uz pomoć bicikl-dinama, i za preostale Bošnjake u Bijeljini i Janji, zagnjurene sa tranzistorima ispod nekoliko jastuka, i za one preko Drine - u Naselju kod Malog Zvornika koji su nam cjeduljama Crvenog krsta, nakvašenim suzama i emocijama, javljali da smo im sve na svijetu, itd.
Pored toga, a po principu da su zabranjene stvari najprivlačnije, bili smo izuzetno slušani i među srpskim pučanstvom, pa su nam tamošnje kolege nakon rata pričale da su njihove vojne komande, kad su se već granate pokazale uzaludnim, koristile sve raspoložive tehničke kapacitete za ometanje našeg signala.

„SVETA BITKA“ ZA VLAST   

E sad, odmicao je rat i odjednom kad je Armija BiH, nastala iz ničega, postala jaka snaga – spremna za velike oslobodilačke domete, razni političko-vjerski „komesari“ počeli su da glavnu pažnju vojnih komandi  preusmjeravaju sa fronta i odbrane/oslobađanja države na podršku statusnom pozicioniranju raznih interesnih grupa i pojedinaca, odnosno – na „svetu bitku“ za primat u vlasti neke države, koje nije bilo ni na pomolu, a dobrim dijelom zbog toga je nema ni dan danas.
Ti novi vjetrovi su donijeli i poplavu radio stanica sa nazivom „Hayat“ – u Sarajevu, Pazariću, Tuzli ... Njihovi programi su imali naglašeno vjerski predznak ali, sudeći po iskustvima sa tuzlanskim „Hayatom“ i njihovom amaterizmu i primitivizmu, bili su teška blamaža i za vjeru i za novinarstvo i za informisanje. A sve pod komandnom palicom njihovih idejnih tvoraca, raznih ulizica onih političko-vjerskih „komesara“, naprasno izniklih iz dubokih ratnih jazbina, da bi uhvatili voz za nekakav značaj koji ni po čemi nisu zavrjeđivali. Ali, očito, nisu ni te ulizice a ni njihovi „komesari“ bili nekakve „samonavođene rakete“, već su inicirani od bošnjačkog političkog vrha koji se sve više i sve opasnije odricao bosanskog predznaka i uplitao Armiju u te svoje uže familijarno-tajkunsko-bošnjačke preokupacije i operacije.

OFANZIVA PODRUMSKOG KORPUSA

Elem, bane ti nama u posjetu jednog dana jedna kravatirana radna grupa, komisija, šta li, sastavljena od predstavnika tog „podrumskog korpusa“, a među njima, ni kriv ni dužan ni kravatiran, u svojstvu tehničkog stručnjaka, i junak našeg sadašnjeg doba i ovog feljtona - Edo Delić. Slože ti oni priču kako postoji jednodušan stav i dogovor najviših političkih, vjerskih i vojnih zvaničnika tuzlanske regije, okruga, šta li, da mi naš najjači predajnik s Majevice ustupimo „Hayatu“ u Tuzli kako bi se, uz nastupajući Ramazan, pojačala promotivno-edukativna kampanja glede vjere i patriotizma, usred rata, u središtu naše regije. 
I Edo Delić, koji je od početka zračio nelagodom zbog te nametnute mu misije, reda radi je rekao da je to samo privremeni projekat, te da će nam oprema svakako biti vraćena, a sve vrijeme nam je kriomice slao signale da tu drsku namjeru odbacimo. To bismo mi i bez njega svakako uradili, ali hvala mu, jer smo kroz taj njegov dragocjeni gest shvatili da nismo usamljeni u našoj borbi za normalnu državu.

MI O DRINI, ONI O BEDRU

Iz pika smo te „komesare“ odbili, jasno im rekavši da autoriteti na koje su se pozivali da bi nas impresionirali (čitajte – zastrašili) za nas ne znače baš ništa. Pitali smo ih - kako neko uopšte može da dođe na ideju da pojačava medijski Tuzlu koja već ima Radio-Tuzlu, „Kameleon“ i kultni „Sajgon“,  sve sa respektabilnim novinarskim ekipama, a da pri tome Podrinje ostane bez svog jedinog izvora informisanja, glasa ohrabrenja i nade. Jednostavno, bez nenadoknadivog moralnog faktora odbrane.
Napomenuli smo da, doduše, ne negiramo značaj prastarih bitaka, poput one na Bedru, o kojima oni namjeravaju proširivati saznanja publike uz Ramazan, ali da mi ipak dajemo prednost informisanju o aktuelnim, svakodnevnim bitkama koje su za nas trenutno malo „svetije“, jer znače biti ili ne biti - i za te dragocjene slobodne teritorije nadomak Drine i za državu BiH.
Nismo propustili da im kažemo kako i mi ponešto znamo o islamskoj vjeri. Na primjer to da je jedna od njenih važnih poduka i poruka - prema slobodnijem tumačenju - da je jedan dan učešća u odbrani domovine važniji od mnogo dana sa nepropuštenih pet vakat namaza i drugih islamskih dužnosti propisanih za redovne okolnosti.

SVE NAŠE POBUNE

Nadam se, uvaženi čitaoci, da vas nije previše zamučio ovaj malo širi povratak u nedavnu istoriju i da ćete shvatiti da nije nevažno bilo opisati okolnosti u kojima sam ja Edu Delića i njegovu ljudsku veličinu upoznao prvi put. Kasnijih godina smo se u više navrata u prolazu susretali i svi ti susreti, uz one uobičajene pozdrave i srdačnost, vazda su bili oplemenjeni onim nečim „između nas“ iz devedeset četvrte, neizrečenim ali  ponosnim podstrekom za neke druge životne bitke.
A bitkama nikad kraja! Ja sam se sa nesmanjenom žestinom, profesionalno i ljudski, nastavio boriti za ispravljanje neispravljivih mirnodopskih „krivih Drina“, radeći za razne medije, a ponajviše za magazin „BH Dane“, a i Edi Deliću nije manjkalo ratobornosti. Tako su mi urednici „Dana“, ne sjećam se koje godine, dali zadatak da istražim pobunu sindikalne organizacije na Tuzlanskom univerzitetu protiv rukovodstva te ustanove. Ne sjećam se više ni šta je bio razlog pobune, ali se sjećam da mi ga je veoma argumentovano i samouvjereno obrazložio vođa pobune - profesor Edo Delić. Toliko savršeno da je univerzitetska vlast, na moj upit koji je njihov komentar na sve to, ostala bez komentara. Tada sam ja Edu Delića upoznao – drugi put!

STO POSTO NARODNI

E, ima i treći put, i opet se radilo o njegovom predvođenju neke pobune ( o tom potom), kada sam ja definitivno pomislio da bi – u ovom opštem potopu ugleda politike i političara među narodom , izvaranim stotinu puta – bilo dobro da Edo Delić postane političar i sudionik vlasti kao vjesnik nekih vladara novog kova koji bi mogli da ožive umrlu nadu u boljitak. Prepoznali su to i Lukavčani i Edu izabrali za načelnika i, evo, pošto je pokazao da je uistinu „drukčiji“ i sto posto narodni, sada su podigli velike proteste protiv inicijative za njegov opoziv, ozbiljno preplašivši pokretače te inicijative – SDA-ovu većinu u Opštinskom vijeću. Ali, naravno, neće ovi odustati, jer nemaju kud nazad!
A ono moje treće upoznavanje Ede Delića pobliže ću objasniti u trećem i, vjerovali ili ne, poslednjem nastavku ovog malog feljtona. Tada ću konačno obrazložiti i poruku iz naslova ove priče o lukavačkom opozivu kao svebosanskoj „vagi“ za buduću prolaznost politika i političara  - pred predstojeći oktobar i sve naredne oktobre ... (3. nastavak – u petak)       

Autor: Hasan Hadžić