Svježe vijesti:

AFGANISTAN = BIH ? ADMIR DŽIBRIĆ, LUKAVAČKI ROMANO-PISAC, NOVELISTA I PJESNIK


Koritom Bosne i dolinom gdje smješten je grad Visoko, i mir i nemir.
U strašnoj neizvjesnosti za budućnost suhonjavi momčuljak lomi prste, ne zna šta s rukama.
Vjerovatno, što više gladnih nego sitih, željnih zarade, a posla niotkuda. Na Balkanu blijed učinak političara oslikava kolika je nemoć, u svijet šalje ružne slike. Zemlja u srcu Evrope, a jadna i čemerna.
Uprkos tome, Arapi doseljavaju, i ona je nekom obećana zemlja. Stvaraju Dubai, Abu Dabi, žive u tom svom carstvu, a narod više gladuje neg' što živi, sem ovih glavešina što uvjerljivo se busaju u prsa, glumeći Boga i kako su oni rođeni da odlučuju ko treba živjeti, a ko umrijeti.
Mrak i danju i noću, roletne spuštene na svakom drugom koraku. Neumorna parada pješaka stjerana u sami budžak, s salotep trakom na ustima, jer ukoliko progovore i pobune se, ne gine im još veća bijeda, dugo čekanje u redovima za pravdu il' milost nekih.
I ja stojim nasred puta, u nevjerici zar može i biti još veća bijeda i sirotinja dok u obližnjoj kafani pjevačica odvlači pažnju, pjeva i laže sama sebe. Prazni stolovi, gostiju nema. Al' nek se pjeva i nek niko ne kaže kako ovdje nema kafana, da sve crni film igra, svaki dan k'o u bioskopu neka filmska premijera.
Na nekom čudnom spomeniku i neutvrđenom o neimaru i godini izgradnje stihovi nepoznatog pisca. Pitanje je samo jesu li poruka ili poziv na oprez.
S plitkim uranjanjem brzo zaključak ispliva, oni su i jedno i drugo. Jer, nema više onog starog, i ništa drugog sem sjećanja da nekad se na svadbama skakalo i igralo, uživalo u ko zna kakvim sve marifetlucima, a sad sirotinja, nema i ne svraća, a bogatuni cicijaše kao neka uboga...
Pjevaljke se uzalud razmeću grudima i golim tijelom, ne zadijeva više niko, nit glumi „hadžiju“. Nit traga od aga i begova. Blijede i fotografije s tih veselja i sve više se otima uzdaha. I prosjaci saznaše značenje riječi recesija.
I njih stigla oskudica.
Samo još Arapi, brojni kao mravi iz mravinjaka, doseljavaju i iz ko zna kojih razloga.
I dok neki propovijedaju i veličaju: „ Nije samo Turcima bilo suđeno da grade mostove, hamame i tvrđave, zašto i oni ne bi imali svoje gradove.
Grade, s velikim zidovima i samo za njih. Grade, gradove u gradovima, božanstvene vrtove, redove žutih i crvenih ruža, zumbula, jasmina i jorgovana gdje zajedno šetaju i paunovi i kineske kokoši, plivaju patke i labudovi, a ispod vode neke čudne ribe i krekeću žabe.
Istina, neka i grade, ali i da li baš i mirisno cvijeće sade. I da li još nešto donose s tim?
 Ne želim da naričem, ali ne mogu ni da ne pokažem strah da teška vremena za  nas u Bosni tek dolaze i možda gora nego od zadnjeg rata devedesetih, jer ni Bosna Bosnom nije.
Noću u devet, sve je tako mirno, spava cijeli grad.
Ne vrvi više ni kordon noćobdžija.
Samo ulice prikladne za skitnice, beskućnike i džeparoše, sjenke jedva vidljive i nevidljive.
Nema više onog rahatluka.
Pa nije ni čudo što još samo vrzmaju se po glavi ružne misli, da i nas ne pogodi sudbina Afganistana iz osamdesetih.
I samo tek sićušna nada, golim okom nevidljiva, Akobogda neće.

                                                         (2017)
Autor ; Admir Džibrić

LTK-INFO.COM