OPET SAM IMAO BLISKI SUSRET S „NLO“! I HOĆU TO DA PODIJELIM S VAMA! - HASAN HADŽIĆ




Ali prvo da vas pitam - kad ste zadnji put susreli političara s ljudskim licem? Ne sjećate se! A ja sam ga, možete li zamisliti, vidio i čuo neki dan. I već slutim kako me zbunjeno i horski pitate: A gdje se, matere ti, i takvih političara može naći? U Turskom Lukavcu, narode dragi, tisuć' ljeta poratnih izvarani!
Bio je to NLO, ali ne Neidentifikovani Leteći Objekat, kasnije ću razjasniti. I ukaz'o mi se onako baš čovjekoliko – s ljudskom pričom i osjećajima, bez imalo vještačke političarske maske. One maske što se u Bosni razaznaje i gadi čak iz svemira da je pogledaš, i bez satelitskih pomagala.

TAKO JE GOVORIO MUHO

No, iz posebnih moralnih razloga, prvo moram progovoriti koju o samom Turskom Lukavcu, kao mjestu ovog važnog susreta bliske vrste. Tu se rodio i stasavao Muharem Muho Osmić – glumačka legenda i nenadmašna ljudina. Eh, on je ime tog mjesta vazda izgovarao s posebnim zanosom, ćejfeći svako slovo/glas svojim razantno dubokim avazom. Turski Lukavac je iz njegovog grla odjekiv'o k'o neka najmilozvučnija eksplozija.
A dešavalo se to u raznim, najobičnijim situacijima koje je Muho svojim govorničkim darom i opštim šarmom pretvarao u svojevrsne predstave - za pamćenje i prepričavanje. Recimo, kad bi svojom ručerdom smrskao glavicu luka za „salatu“ uz neku „gala“ ratnu konzervu u pozorišnoj kafani u Tuzli, pa priopćio: „Ne razumije svako poentu ovog obreda, nije svako iz Turskog Lukavca“!

IZD'O SAM I STIDIM SE

Tako on stalno ponešto neodoljivo skroji i sašije u vezi tog mjesta, pa ti prosto zakiptiš od želje da se istog trena tamo katapultiraš i razotkriješ čarobnu tajnu zanosa i nama do nebesa kojima je Muho zavazda zadojen u staroj maloj kasabi, tik pored grada Lukavca. Dobro, možda kasaba nije baš najadekvatnija riječ, ali nekako se sama od sebe nametne pomisao - šta bi bolje pristajalo uz Turski Lukavac - od kasabe?! No, ma šta i kako to bilo, zarekao sam se pregršt puta da ću s Muhom tamo maksuz odlaziti. Pa sam definitivno izd'o, jer je naš Muho, drag i voljen k'o malo ko od meni poznatih ljudskih bića, u međuvremenu otišao na onu drugu - „vječnu scenu“.
A ja sam se više godina kasnije, evo baš neki dan, konačno pojavio na – turskolukavačkoj pozornici! I božjeg li davanja, tamo me i bez Muhinog moćnog glasa uistinu dočekao prolom čudesnih detonacija. „Ili grmi, il' se zemlja trese ...“? – epski sam se zapitao. Neko vrijeme je to ostalo zagonetka, ali sam odmah zasigurno znao da nije po srijedi naredni stih te započete pjesme - „il' udara more o mramorje?“. Jer, već sam na radiju bio čuo da je lukavačko Bijelo more (tečni otpad iz „Sode“) upravo taj dan procurilo u Spreču i udarilo, ne u mramorje, već u brige dobar komad dunjaluka živućeg nizvodno pored te rijeke i njenih većih „usvojiteljica“.

BIJELO MORE I DRUGE MORE

To je stari lukavačkli problem, ali je činjenica da na njemu, kao i na drugim lukavčkim ekološkim morama, poratne vlasti nisu uradile ništa. Naprotiv, povećavale su ih zaokupljene združenim zločinačko-taldžijskim poduhvatom sa bjelosvjetskim poslovnim špekulantima.
Ruku na srce, nije Lukavac bio neka dika ekologije ni u predratnom periodu, kada je iždžiklala većina onih tvorničkih dimnjaka i kada se takođe na sve strane dimilo i prašilo. Ali, u tom društvu jednoumlja – kako su ga prezrivo zvali i zovu „višeumne demokrate“ koje su stvorile današnje bezumlje bez granica - ipak se sve radilo u interesu opšteg društvenog napretka, a ne zarad ćara pojedinaca i grupica. I bilo je kakvog-takvog nadzora i preventive protiv ekstremnih posledica zagađivanja i trovanja. A poslije rata je sve to, kroz privatizacijsko-pljačkaško divljanje pohlepnih seoskih varalica (nije ovo geografska, već karakterna i mentalna odrednica; i ja sam seljanin ali ne to što su oni), definitivno pretvoreno u lukavački „smak svijeta“ na čekanju.
Al', ljudi moji – šta to grmi, što se zemlja trese usred Turskog Lukavca? Da me uistinu nije pretekao kakav NLO i navratio da ispita onu posebnost tog mjesta iz Muhinih predstava za prijatelje? I jeste i nije! Kako sad to pobogu? – pitate vi. E, pa strpite se još samo zehru!

BAJKA LUKAVAČKIH BAJKERA

Elem, odgovor dobijem pred tamošnjim domom kulture. Pripadnici u crno obučene postrojbe lukavačkih bajkera su tako zabrundali i zaštektali svojim mašinama da bi im se odmah predale sve moguće vojne snage u, oko i iznad Sirije, zaraćene i koje će tek zaratiti, kopnene i zračne. Tramp i Putin bi cvileći zatražili mirno rješenje situacije samo da su čuli to što sam ja čuo, a što CIA i KGB nisu uspjeli da prokuže. Tako ti je, brale moj, kad lukavački bajkeri pokažu gard i ćejf svoj!
Inače, ja izuzetno mrzim iživljavanja i brektanja motorista po ulicama. Ali, ova buka nije bila krkansko-silnički hir, već nešto skroz drukčije, kao da je izvođena pod kakvom umješnom dirigentskom palicom i s nekom sudbinskom porukom i ciljem.

VELIKI HOR TURSKOG LUKAVCA

A tu poruku razornih, a milozvućnih detonacija, ubrzo mi je razjasnio harmonikaš i pjevač svojom pjesmom pred prenapučenom domom kulture i bar još toliko turskolukavčana ispred doma: „Jedno kolo, jedna raja, od Prijedora do Mostara, od Bihaća do Zvornika, Lukavac je svima dika, jer ima Eduuuu Načelnikaaaa ...“
Pjesmu je zdušno prihvatio svenarodni hor Turskog Lukavca. I oni unutra i oni vani. I nene i omladina i djeca i bajkeri ... Bila je to već sama završnica jednog od završnih skupova podrške NLO – Načelniku Lukavačke Opštine, Edinu Deliću, za čiji opoziv je SDA-ova većina u Opštinskom vijeću inicirala održavanje referenduma. Pošto sam poslovično kasnio, ranije sadržaje iz programa sam preslušao i pregledao na video- snimku. Ali za ukupni utisak najvažnija je bila ona mrva neposrednog prisustva i udisaja atmosfere. Bio je Muho skroz u pravu – u zraku se osjećalo da Turski Lukavac ima svoj duh i nam, a bilo mi je dodatno drago što je tom svojom posebnošću bezrezervno stao iza Ede Delića, sigurno najposebnijeg načelnika u zemlji.

GRAD – ČE GEVARA

Eto, konačno pređoh na glavnu stvar. A haj'te sad malo i vi ne budite poslovično lijena internetska publika za bilo kakav napor, pa se podsjetite (utipkajte se) na moj feljton „Lukavački opoziv – bosanska vaga ili: EDO NAADA“ od prije par mjeseci. Ta serija tekstova je bila inspirisana mojim slučajnim prisustvom početnom velikom narodnom skupu podrške Deliću koji je održan u i ispred „pretijesnog“ doma kulture u Lukavcu. Znajući lično i neposredno mnogo dobrog o Edinom liku i djelu, još od ratnih godina, a impresioniran srčanom podrškom koju su mu tada ukazale hiljade ljudi, jednostavno sam morao spisateljski proključati.
Pisao sam već u feljtonu da je moj slučajni upad u taj događaj iz marta plod klopke koju mi je, znajući da sve političke skupove zaobilazim u najširem mogućem luku, postavio moj veliki prijatelj Mehmed Šišić Šiško, buntovnik po profesiji, poznat i kao lukavački Če Gevara. Ali ne samo da se nisam naljutio zbog toga, već sam osokoljen svenarodnom frontom okupljenim oko Ede Delića, pokorno poslušao Šiškovu kasniju naredbu da se popnemo na brdo Doložaj, iznad grada, i pogledamo noćnu panoramu Lukavca. Hoće, kaže, da mi u tom ambijentu saopšti nešto istorijsko. I urnebesni šeret, kakav je, nije odolio a da ne napravi asocijaciju na „Valtera“:
„Vidiš li ovaj grad? Das ist Če Gevara! I Bosna će to 13.maja (dan referenduma) dobro zapamtiti!“

ISTORIJSKO „NE“ TROVAČIMA

Tada sam još napisao da je Edin Delić, koji je – gle podudarnosti! - na ovaj skup u Turskom Lukavcu došao u cipelama isprljanim muljem zbog bdjenja nad najnovijom ekološkom prijetnjom Bijelog mora. Prijeko trebaju Lukavcu investitori i radna mjesta, ali uz izvjesna pravila koja se svuda moraju poštovati, a samo ne ovdje.
Naravno, to je važilo sve dok narod nije stavio na svoje čelo Edu Delića da ga predvodi u odbrani od sila mraka, nepravdi i propasti svih vrsta. 
Još sam u feljtonu pomenuo da uporno načelnik Delić zahtijeva od viših nivoa vlasti da se i sami dosljedno umiješaju u svoj posao i preispitaju već izdate dozvole za sve lukavačke zagađivače. Ali se tim „višim nivoima“ ni najmanje ne žuri, jer ne bi da dođu „na hator“ onoj svojoj stranačko-interesnoj bratiji koja se podobro lično „okoristila" štancanjem tih papira - svojevrsnih smrtnih presuda budućnosti Lukavca i drugih bh.gradova.

„POMRI NARODE!“

Pa i sam moto izborne kampanje Ede Delića, kao nezavisnog kandidata za načelnika iza kojeg su stale građanske stranke, je glasio: „Da Lukavac prodiše!“. I on, očito, obećanja data narodu ispunjava. I ne samo u ekološkom spasavanju ovog grada i opštine, već u mnogo čemu drugom. koliko je uspio stići za 18 mjeseci načelnikovanja, a sve u totalnom neprijateljskom okruženju i blokadama vijećničke većine kojoj je stalo da Edo ispadne neuspješan načelnik i po cijenu da sav narod pomre.
Ali, nadurali su Lukavčani puno toga od njih, pa će i ovo. I dobro narod zna (opet ću ponoviti nešto što sam već napisao na početku referendumske ujdurme) da je inicijativa za opoziv pokrenuta isključivo zbog toga što im je Edo Delić pokvario višedecenijske unosne poslove preko narodnih para i leđa. Jer, nema kod njega namještanja tendera za građevinske poslove, kupovinu medicinske opreme i za sve ostalo. Nema „ti meni ovo, ja tebi ono“, nema kupovine podrške narodnim parama ni zapošljavanja bez konkursa, nema „naših“ i „njihovih“ mjesnih zajednica, nema idenja u kuće ljudima sa prenapučenim paketima „hedija“ iz „mojih firmi“, već sa kilom kahve iz „mog džepa“ ... A ima discipline, reda i rada koji se iz svemira vide, i bez satelitskih pomagala ...

PRVI NORMALAN I MORALAN

„Prvi put smo dobili normalnog i moralnog čovjeka na čelu opštine! – zabrektao je sa bine u Turskom Lukavcu, poput svog ultra-ultra-motora, bajkerski glasnogovornik Alija – i oni hoće da nam ga otjeraju. Nećemo to dopustiti, neka se oni skinu narodu s grbače. Deset godina sam bio u Avganistanu, jer ovdje nema nafake za običan narod, već samo za njih. Nećemo više u Avganistan, ni u Njemačku, neka oni idu!“ (Neka mi Alija oprosti što ga nisam citirao kako je doslovno govorio, već kako i koliko mi je nejasni snimak dopustio, ali u suštini – to su hile njegove poruke).
Više puta se za govornicom u Turskom Lukavcu pojavljivao načelnik Edo, svaki put dočekan sve jačom provalom emocija. Narod je upijao njegov govor, bez fraza i demagoških magli; sve same brojke i konkretni primjeri.

JEZIK BROJKI

Po dolasku na funkciju načelnika, zatekao je milion i sedamsto hiljada maraka na računu, a sada ima šest miliona. Prošle godine opština je ostvarila najveće prihode u svojoj poratnoj istoriji. Obnovljene su dvije škole, nekoliko domova kulture, svlačionica, ulica ... Toplificirano je 200 stambenih jedinica u gradu i sada ide toplovod prema Turskom Lukavcu ...
A predstoji realizacija dragocjenih privrednih projekata, između kojih i pet fabrika, što je do sada onemogućavano zbog muljaža i manipulacija sa industijskih zemljištem od strane onih istih koji bi da mijenjaju naprečac načelnika da ne bi radio i gradio ovako kako je započeo.

STRAH OD „ČISTIH RUKU“

Urađeno je još mnogo toga, a koliko bi tek gradilišta bilo otvoreno ili već završeno da nije bilo opstrukcija i blokada od strane Opštinskog vijeća, teško je i zamisliti. Njima smeta trijumf Delićeve vizije, znanja i „čistih ruku“, i što to narod dobro zna, isto kao što zna koliko su svih ovih godina njihove ruke uprljane. „Prljaviji su ti oni od ovog sramnog potoka Lukavčića koji za toliko vremena i nakon toliko spiskanih miliona nisu uredili“- rekao mi je novi jaran iz Turskog Lukavca, izvinjavajući se što mi nije mogao naći parking dalje od tog nesretnog potoka.
Ako sam na onaj skup u Lukavcu, prije dva mjeseca, nabasao slučajno, na ovaj u Turskom Lukavcu sam maksuz došao. Htio sam da provjerim na licu mjesta u kakvom raspoloženju građani opštine Lukavac iščekuju primičući 13. maj – Dan Odluke. I hoću to da opišem, ne nekim novinarskih frazama i kićenjem, već konkretnim primjerom, onako kako govori Edo Delić.

SVE NEORGANIZOVANO

Na primjer, po završetku skupa sam dobar sahat čekao da se pozdravim sa „čistom rukom“. Dok se sve te nene, djeca i ostali srdačno izgrle i slikaju s NLO. Nene - kao ova na slici sa nekog od prethodnih skupova koja, nažalost, nije dočekala 13.maj – jer ih razdire strah da će svi njihovi unučići ubrzo otići daleko i ostaviti baš skroz puste sokake, a djeca – jer nikako ne žele da im maternji jezik postane neki tuđi. A Edo je postao simbol nade da se to može izbjeći.
Niko tu nije bio dovezen organizovanim prevozom, niko ko je plaćen da navija i maše zastavama i posterima, kako to inače biva. Svu su nosili samo znak kampanje Građanske unije protiv opoziva - sa dva končića i riječima IMAJ PETLJU – RECI NE! Kreativno, jednostavno i u parama samo što nije džabe. Kako dolikuje uz Edu Delića. Pa ni ovaj tekst, vjerovali ili ne, nije plaćen ničim, izuzev ako se u to ne uračuna Šiškov osrednji burek, zadnji koji je uspio naći u nekoj burekdžinici za mene koji sam žurio da zakasnim još negdje.

DA BOSNA PRODIŠE

Uistinu je ovaj Edin Delić nekakav NLO, i ne u lukavačkim, već u znatno širim političkim okvirima. I zato ću, na kraju, ponoviti zadnje rečenice iz više puta pominjanog feljtona koji, uprkos mome brižljivom prijedlogu, niste ni pogledali još jednom:
„Sve oči postaju uperene u Lukavac i zato će Delićev novi neupitni trijumf biti više od lokalne priče. Taj ishod će postati svojevrsna bosanska 'vaga' i visoko podignuta 'ljestvica' za buduću prolaznost politika i političara - predstojećeg oktobra i narednih oktobara.“
Jer, cijela Bosna bi „da prodiše“. Krajnje je vrijeme!

Autor teksta: Hasan Hadžić

PODIJELITE NA FACEBOOKU