LUKAVAČKI OPOZIV-BOSANSKA NADA ILI: EDO - NAADA! (1.dio) - HASAN HADŽIĆ NOVINAR I PUBLICISTA




LUKAVAČKI OPOZIV-BOSANSKA NADA ILI: EDO - NAADA! (1.dio) 


Premalo sam vremena zadnjih godina proveo u Tuzli, mom trećem „prebivalištu“ - uz selo Skočić kod Zvornika i Brčko. Zbog toga i već odavnog prestanka pisanja za BH Dane, kojima veliko hvala što su mi podarili neku novinarsku afirmaciju a nisu odfikarili ono „ja“, krajnje površno sam ovih godina bio upućen u društveno-politička zbivanja u TK-u. Pogotovo sam bježao od političkih skupova, što se kaže - ko đavo od krsta!

TIM „UZ DLAKU“

Ali, sticajem okolnosti i zaista bez namjere, bijah u prošli petak posmatrač iz prikrajka lukavačke narodne pobune protiv opoziva načelnika Edina Delića. Kriv je Mehmed Šišić Šiško, po ocu porijeklom iz Šepka sa Drine, mog užeg komšiluka, a inače lukavački slikar i važan „vezni“ igrač mog novinarskog ratnog tima (Radio Slobodni Zvornik, poslije Radio Glas Drine, te novine „Tribina“). Bijaše to čudesna družina koja ni u tom prezajebanom nevaktu nije nikome i ničemu išla „niz dlaku“.
Naprotiv, razbuktavali smo kritičke i pobunjeničke ideje u sopstvenim(danas to kažu - probosanskim) redovima, a uz borce na svim ratištima i linijama proveli više vremena nego 99 posto njihovih zapovjednika. I valjda baš zbog toga bili toliko „nepodobni elementi“ da jedini mi nikada nismo dobili press-akreditacije (dozvole za pristup i pisanje o ratnim temama) čuvene podrumsko-gidarske informativne pukovnije Drugog korpusa Armije BiH.

SELAMI BAKIRU, MAHSUZ DANKE ANGELI

Igrali smo, što bi reklo „Pušenje“, za raju i dibidus zanemarivali taktiku. Pa smo udarali i na onog „formalno-pravnog“ neprijatelja, ali ni najmanje nismo štedjeli ni kriminalno-izdajničku koncepciju „našeg“ političkog i vojnog vrha, čiji su rezultati, evo, bjelodani po ovoj situaciji u nekoliko portabl-emirata preostalih od Bosne.
A i oni su nama žestoko uzvraćali, stalno nam kačeći „čičak izdaje“, kako je to kroz citiranje kultnog Balaševićevog stiha, volio ponavljati drugi nezamjenjivi „veznjak“ onog mog anarhističkog tima, Zijad Nuhanović, sada friški „sretni uživalac“ Bakirovog čuvenog programa zapošljavanja kod Merkelove (Alo, Zijo, selame ćeš sultan-Bakiru, a mahsuz danke – Angeli! I ne zanemaruj taktiku ko nekad ali, za ime Boga, nemoj ni „raju“ baš do kraja otpisati, ko što je posto običaj u skoro vaskolikoj dijaspori!).

ČE-OVA KLOPKA

Dragi čitaoci, jesu mene ovo malo više ponijela sjećanja i emocije, ali nadurajte; nisam zaboravio o čemu sam počeo pisati i sva ova naklapanja imaju neku povezanost, vidjet ćete, samo ako izdržite! Elem, taj Šiško, „prvooptuženi“ za moje kibicersko prisustvo lukavačkom skupu, do dana današnjeg zadržo je svoje buntovničke strasti i navike u punom kapacitetu; njemu Če Gevara nije samo na fb-profilu, već mu neprekidno kola kroz vene! Tako ti on mene pozvo da kod njega, na jezeru Modrac, malo pročistim pluća od naslaga opakog tuzlansko-pekinškog zraka (čitaj-smole), a uvodni susret na navodnoj „kafi“ u Lukavcu bio je prava gerilska klopka - upad u pomenuti rasplamsani narodni bunt protiv opoziva načelnika Delića.
Ali, šta da se radi - kad je taj Šiško unikatno drag vrag, a moram priznati da ni meni nije bilo baš plaho krivo kad sam osjetio vibracije masovne i strasne narodne podrške, već duže nepojmljive na ovim prostorima prema ikome. Ja sam zadnjem sličnom skupu tako iskrene - nenamještene, nebukačke i nepotkupljene - potpore nekome i snažne nade da će taj donijeti nešto bolje narodu kome su dozlogrdile izdaje i prevare, nazočio u avgustu daleke 2013. u Tuzli. Tada se u istoimenom hotelu, a još više oko njega, na blizu 40 stepeni, talasala i znojila masa svijeta na predosnivačkom mitingu Demokratske fronte odbjeglog SDP-ovca Željka Komšića.

KOMŠIĆ - TORABI

Kolektivno narodno ushićenje svodilo se na jednu poruku: Konačno - spasitelj! Nene i invalidi iz kolica su pružali ruke i dodirivali Željka grozničavo kao one nepregledne kolone što su „iscjelitelja“ Torabija ispipale u „Zetri“, koju godinu ranije. A mora se priznati da je i Spasitelj pogađao baš posred srca: „ Za dobrobit države, sa svima ću razgovarati i sarađivati, samo sa mafijašima i rušiteljima države nema pakta!“, uzvikavao je čovjek sa 320 hiljada osvojenih glasova na prethodnim izborima, više nego iko drugi u ovoj nesretnoj zemljici nakon Fikreta Abdića i Alije Izetbegovića na prvim izborima 1990.
Nastavak je dobro poznat, ali ću u najkraćem ponoviti: Ovaj Iscjelitelj je u rano jutro nakon izbora uskočio u krilo upravo mafijaško-rušiteljske klike, jasno otkrivši da je njegova glavna Fronta, ne ona za državu i narod, već ona protiv njegovog višedecenijskog i dojučerašnjeg idola i mecene, a sada mrskog neprijatelja - Lagumdžije. A onda je, već u „podne“, iz istog krila iskočio ko oparen, kad je shvatio da će biti samo Bakirov Mali, „kaplarčić“ pri Sultanovom štabu, kao da ništa „jadničak“ nije skonto za dobrih par decenija provedenih na najvišim političkim i državnim funkcijama. I kao da se s istim tim Bakirom nije čitav jedan mandat namlatio prazne slame, u kolektivnom šefu države, a sve za dobre pare i druge slasti i časti.
Doduše, u iskrenost Komšićevih namjera narod je i prije opštih izbora 2014. posumnjo jer se on - opijen ličnom, ama baš ničim zasluženom harizmom političara „drukčijeg“ od ostalih - ni oznojio čestito nije oko formiranja sopstvene stranke, kao temelja za bučno najavljene promjene. Prvi put kad je trebalo da djelom stane iza svojih vazda velikih riječi i obećanja, pokazao se velikim demagogom i šupljakom. Stranka je sklepana internetski i telefonski po principu: Nazovite odmah! Narod je vidio da Komšić, uglavnom, bira laktaroše i prišpetlje koji nikakve promjene donijeti ne mogu. I zato je, po rezonu „ s kim si onakav si“, izostala ranija žetva stotina hiljada glasova iz onih Komšićevih kandidatura za člana Predsjedništva BiH.

SUMRAK HARIZMI

Sa Komšićem se srušila i poslednja bosanska politička harizma, odnosno vjera većine naroda da će neko od velikih vođa iz prijestolničkih političkih centrala načiniti zaokret i povesti državu ka bilo kakvom boljitku, a ne „vojevati“ za sarajevsko-minderski prestiž i hraniti nezasite lične sujete, te beskrajne interese svojih podaničkih bulumenti po Saraj'vu i provincijskim begovatima. Produkti toga, dakle te čvrste riješenosti dobrog dijela naroda da se okane iluzija da će išta „izdobriti“ „odozgo“, itekako su vidljivi. Sjetimo se velikih trijumfa nestranačkih političara na zadnjim lokalnim izborima. Gdje god se pojavio neko od nezavisnih, „razvalio“ je debelo favorizovanu konkurenciju.
Iskreno, je nešto posebno ne pratim i ne znam kako se ti ljudi sada na funkcijama nose sa poplavom lokalnih i opštih problema - uz ovolike destrukcije, opstrukcije i sve ostale „...cije“ glavnih vladara i stranaka protiv države i naroda. Ali, znam da je jedan od njih, Lukavčanin Edin Delić (u ovom kontekstu je nebitno što je u međuvremenu pristupio SDP-u, kasnije ću nešto o tome), položio taj teški ispit s najvećom ocjenom. Ocjena je ona ushićena masa na mitingu (vjerujte više svojim očima i ušima nego meni, pa pogledajte slike i video na internetu, ako već i niste) protiv inicijative SDA-ove većine u Opštinskom vijeću za Delićevu smjenu.

BEZ „NAŠIH“ I „NJIHOVIH“ MZ

Nije Edo Delić imao prilike za godinu mandata uraditi nešto izrazito, mada je uradio daleko više nego što se očekivalo uz „neprijateljsko“ djelovanje Opštinskog vijeća - protiv njega i, naravno, naroda. Ali, jeste pokazao ono što nijedan općinski čelnik u Lukavcu, pa računajući i one neke rijetke SDP-ove uskoke i poskoke, pokazao nije: nema namještanja tendera, nema „ti meni, ja tebi“, nema kupovine podrške narodnim parama ni zapošljavanja bez konkursa, neće više Lukavac biti ekološka „Alajbegova slama“, nema „naših“ i „njihovih“ mjesnih zajednica, nema idenja u kuće ljudima sa prenapučenim paketima „hedija“ iz „mojih firmi“, već sa kilom kahve iz „mog džepa“ ... A ima discipline, reda i rada koji se iz aviona vide ...
E, ja to nisam vidio ni onako ni iz aviona, doduše nisam u međuvremenu ni nadlijetao iznad Lukavca, ali sam se o svemu tome naslušao od meni nepoznatog naroda u svom posmatračkom ćošku lukavačkog skupa za Edu. Vidjeli ljudi da sam strana faca i da se čudim tolikim napadima ljubavi i odanosti, nesvojstvenim ovom nevaktu, pa prilaze i sami pričaju. Pa će ti jedan u četrdesetim, kratko ošišani, a sa bucmastom crnom jaknom, ko jelka okićenom bedževima: „ Vjeruj care, ako je Edo Maajka izdo kad svoju muziku i ovaj će izdati svoju čast i narod. On je naš Edo Naada!“
Pitam kasnije Šiška – ko im je ovaj okićeni i napumpani? Kaže, jedan od „braće“! Koje sad braće? Nije „one“, objašnjava mi, tako mi oslovljamo članove našeg moto-kluba, oni nikad ne izdaju, vječiti revolucionari! Kažem ja vama, pljunuti Če je taj Šiško.

FOTELJA NE ČINI ČOVJEKA

Iako tom prilikom nisam susreo Lenjina, Tita i ostale (hajde da malo ozabavimo ovu dugačku ali nipošto neozbiljnu pripovijest), uistinu sam osjetio nekakav jedinstveni revolucionarni napon i naboj, nešto više od lokalne lukavačke priče, neku bosansku vagu za prolaznost politika i političara u narednom periodu.
Osjetio sam i neko malo lično samozadovoljstvo što mi je narod potvrdio da ovaj Edo „u fotelji“ ni malo nije drukčiji od onog bez fotelje, kojeg sam sticajem okolnosti imao prilike u nekoliko navrata pobliže upoznati u situacijama veoma zahtjevnim za probe ljudskih karaktera. Zato ja vama rekoh da sva ova moja raspojasana pisancija ima neku vezivnu nit. O tim ličnim iskustvima, vezano za Edu, i o tome zašto u ovim lukavačkim zbivanjima, opet vezano za Edu, prepoznajem pomenutu svebosansku vagu pred predstojeći „oktobar“- opširnije ću pisati u drugom nastavku ovog mini-feljtona. (2.dio – u ponedjeljak).

LTK-INFO.COM

PODIJELITE NA FACEBOOKU