"MOJA ŽIVOTNA PRIČA" - LUKAVAČKA PJESNIKINJA ANĐELKA SPASOJEVIĆ




Anđelka Spasojević, rođena 1959-te u Kakmužu, opština Petrovo.

Živim u Tumarama, opština Lukavac, obrazovanje...
sam svoj gazda, plate nemam,
a radi se vazda...
Još od malena, bila sam nestašno i radoznalo dijete. Većinu vremena provodila sam vrijeme pored starije populacije. Obožavala sam da slušam njihove životne priče, o našim običajima i tradiciji.
Bio je to život zlatnog doba, kada su stariji znali kako dijete zadržati pored sebe, bez čokolada i bombona ili...
Recitovali su i pjesme koje nam "pila" u jednom dahu.
U skolskim klupama, zavoljela sam pjesme Pjesnikinje Desanke Maksimović.
Kada sam bila zaljubljena djevojčica, pisala sam stihove, ali ih nikada nisam sačuvala. Tada nisam mogla ni sanjati da ću u životu da se bavim njima a oni sa mnom.
Samo je, Bog znao da će se to desiti i kada i to sa razlogom.

Početkom Oktobra 1992-ge god. u jednom danu u kratkom vremenu, napisala sam tri pjesme koje su došle niotkud i bez razmišljanja. To je bio dar od Boga. Od tog dana do danas, aktivno pišem poeziju.
Do sada sam objavila šest knjiga.

"POLA PJESMA POLA PRIČA" 2004 god.
"PJESNIKA SAMO DJECA VOLE" 2006 god.
"VRAGOLANKE" 2008 god.
"KAD PROGOVORI RANJENA DUŠA" 2011 god.
I 2016 god dve knjige
"ISKRA U PEPELU"
"OŽILJCI ŽIVOTA"

Život na selu nimalo nije lak. Ne živimo kao i sav normalan svijet, nego kao povratnici. Negdje između 1995-1999-te, izgubismo status građanina, tužno, ali idemo dalje onako kako se mora.
Radni dan na selu, nema vrijeme, često se desi da traje i više od 24 h. Ili je to samo kod mene. Mora se u kući biti domaćica, izaći na njivu da bi se obezbijedila hrana, otići u šumu brati gljive da bi se zaradila koja markica i dala državi koja samo traži, a ne umije ništa da ponudi. Npr. povratnik sam na prijeratno ognjiste od 1999-te god. da je država imalo o meni mislila, do danas sam mogla i penziju zaraditi. Ali, šta je tu je, idemo dalje, jer se ja kao vječiti optimista nikad ne predajem. U mojim radnim danima, pored svih poslova koje obavljam, nađe se i koji stih, pjesma ili više njih. Ne zavisi od mene, nego od Njega. Ja pjesme nikada ne pišem, jednostavno ih istresem iz duše i u trenu zabilježim ako mi je pri ruci papir i olovka ili tel. Ako nije, kako su došle, tako su i otišle, nema im više povratka.

Inspiriše me sve oko mene, zavisi gdje sam, s kim sam i šta se događa.
Sve u svemu, pišem čistim maternjim jezikom, pa ko hoće da razumije, i razumjeće, a kažu da ih razumiju, da im se sviđaju, jer u njima nema ništa strano, čitaju ih u jednom dahu, nekada sa osmijehom, nekada sa suzama, ali, i jedno i drugo je sastavni dio našeg života.
U ovom, meni ne razumljivom vremenu, ništa više nije  vrijedno a ni sveto, pa ni književnost. Oni "veliki" koji pišu pjesme, neće lako komentarisati tuđi rad, oni su sveti samo za sebe. Oni pravi pjesnici, književnici kao sto je Matija Becković, u jednom  mom teškom trenutku kada sam htjela da prestanem pisati, rekao mi je, "Za pisanje poezije, nije potrebna škola, to je dar. Piši, piši i sačuvaj, doći će vrijeme kada će se pisanje vrednovati"

Zato bi ja poručila mladima, ako im ikada za rukom krene književnost bilo koje vrste, neka pišu, neka ostavljaju neizbrisive tragove svoje duše. Rekoše, "Nije svo zlo dovijeka" pa neće ni ovo koje sada traje.
Još da se zna, od književnosti se ne živi, ali to treba da nam bude zadovoljstvo, da nas čini srećnima.
Ja se osjećam i srećna i zadovoljna kad napišem svaku novu pjesmu, a svaka nova knjiga je nešto posebno, uzvišeno, neopisivooo...
Ako me posluži zdravlje, u planu sam ove god.završiti pripreme dviju knjiga koje sam započela prošle god. Bila sam ih u planu i završiti i objaviti, ali mislim da Bog nama upravlja i da ne možemo ništa uraditi dok on ne dadne odobrenje. Svako zašto, ima svoje zato i u svoje vrijeme. Bog misli na sve nas, kaže, "čuvaj se i čuvaću te, radi i pomoći ću ti"

I meni se ovih dana od toga nešto dešava.
Bog zna kada nam je potrebna pomoć i pošalje nam svoga "izaslanika" da nam se nađe pri ruci onda kada nam je najpotrebnije.
Meni je poslao Gospođu Mevlihu i Gospodina Admira Memića. Od mene su kupili knjige, a novac koji su mi dali, pomoći će mi da preživimo još jednu zimu i saniram već narušeno zdravlje. Šta još da kažem, o, da! Bez obzira koliko imam godina, još uvijek sam u duši dijete i poželjela sam da u moje selo dođe  DJED MRAZ. Čuda se dešavaju, Bog me čuo i poslao mi je DEDA MRAZA i BAKU MRAZICU.
Presrećna sam, a njima dvome neka Bog pozlati staze kojima hode, jer u svoju otvorenu dušu
primaju sve one koji su žedni prevedeni preko vode...

Voli vas vaša Anđelka Spasojević lukavačka pjesnikinja



LTK - INFO.COM

PODIJELITE NA FACEBOOKU